Lektira,pismeni i seminarski radovi...

[Dacha]

Ivo Andriæ - Pripovetke

Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedaè, pjesnik i esejist. Ivo Andriæ roðen je 9. 10. 1892. godine u siromašnojobrtnièkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohaðao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoæa i prepreka, Andriæ je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beèu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andriæ sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno osloboðenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuæeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuæi nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u èasopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Županèiæa, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedaèku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Izmeðu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini æuprija, Travnièka kronika, Gospoðica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Prièa o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Meðu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Koèiæu …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Prièa o kmetu Simanu

- vrijeme : krajem 19. stoljeæa

- mjesto : kraj oko Sarajeva

Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiæu Nevesinju. Tu  je poražena Turska vojska, a time slabi i èitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jaèa i postaje najveæa politièka i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da æe austrijska vlast donijeti nove uvjete života meðutim za kmeta nije bilo nokakove promjene,  kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naroèito društveni položaj kmeta nije se ni u èemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.

__________________________________________________     
U dijelu Ive Andriæa prikazuje se vjekovna borba izmeðu kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj  iskorištavanja.
_________________________________________________
U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskoviæa i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije  više htio da mu daje treæinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o daæama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suðenjima, misleæi da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridræžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.
__________________________________________________
Siman Vaskoviæ: kmet koji je živio svojim mirnim, uobuèajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da obièan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još  malo prièekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poæela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoæe. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo,  meðu pijance i propalice.

Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš èovjek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daæe, aga  ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.  Od Simana je stvorio propalicu.

Veletovci

- vrijeme: poèetak 19. Stoljeèa

- mjesto: na granici Bosne i Srbije

Turci su odluèili da potpuno oèiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su veæ pet godina bili klica bune na tom podruèju. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojeviæa. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i uèinili. Stojanov stria èièa Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali èièa Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to uèinio veæ je savjetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše èièu Miloja.
Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noæ pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i  umjesto Stojanove glave poslali su èièa Milojevu glavu  i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se èièina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika,  hajduka.
__________________________________________________
Ideja: Ova kratka Andriæeva pripovjetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Analiza djela
Andriæ u svojima lektirama najèešæe piše o dogaðajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban naèin opisuje likove u svojim odlukama, zakljuècima, mišljenjima, doživljajima. Andriæ to opisivanje prikazuje na poèetku pripovjetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav naèin da izazove èitaoèevo razmišljanje i zakljuèke.

Zakljuèak
U svojim pripovjetkama Ivo Andriæ slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovjetke prodire osjeæaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjeæaj o njegovom vjeènom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovjetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih reèenica.
Savršeno jasan, s plastiènim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andriæ je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.

[Dacha]

Ranko Marinkoviæ - Andjeo

Pripovjetka “Anðeo” opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, èiji se svijet ruši. U djelu prevladavaju monolozi i razmišljanja. Glavni lik (majstor) i njegovo duševno stanje opisani su u detalje.

Mesto radnje:
Radnja dijela je smještena u Zagreb, u kuæu bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov šegrt Lojz, te njegova druga žena Frida.

Kratak sadržaj: Majstor je prije nego što ga je shrvala bolest isklesao velikog anðela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više oboljeva, u njegovoj se glavi raðaju sve mraènije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anðela, poèinje o njemu razmišljati kao o èovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mraènih misli. Osjeæa se usamljenim, napuštenim, poèinje sumljati da mu žena voli Lojza. Jedne noæi ustaje, skupivši zadnje snage i potvrðuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anðela i umire. Anðeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on èuva i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.

O piscu:
Ranko Marinkoviæ, jedan od najznaèajnijih suvremenih hrvatskih književnika, roðen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Svoj književni rad poèinje vrlo rano, u godinama uoèi drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u èasopisima. Kao dramatièar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros” na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih stvaralaca pišuæi pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike. Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaæim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvoðenja. Popis Marinkoviæevih djela prema godinama prvih izdanja: “Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.; “Ni braæa ni roðaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.; “Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.; “Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.; “Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”, 1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj, 1977.; “Zajdenièka kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.; “Nevesele oèi klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.

[Dacha]

J. R. R. Tolkien - Gospodar prstenova

O piscu:
Tolkien, John Ronald Reuel (1892-1973). Engleski pisac roðen u Južnoj Africi. Kao struènjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveuèilištu. U razdoblju  prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams) koji su zajedno, izmjenjujuæi meðusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena prošlost (feigned history kako je naziva sam Tolkien) dobili su svoj prvotni oblik.
Prva knjiga o Meðuzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkien napisao za svoju djecu i imala je trenutaèan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživjela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i Return of the King, 1955). Sve èetiri knjige doživjele su još jednu reviziju 1968. g.No kao i kod veæine obimnih i razraðenih opusa u književnosti, prièa o Meðuzemlju objavljena u ove èetiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkien napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkien poèeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkienovih mnogobrojnih nedovršenih radova i zabilješki uredio njegov sin Christopher Tolkien zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkien nastavio je s radom na sreðivanju oèevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajednièkim naslovom Povijest Meðuzemlja.Osim ovih pet knjiga Tolkien je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkien je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveæi broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkien ostavio ne samo na svoje mnogobrojne èitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, meðu velikane svjetske književnosti dvadesetog stoljeæa.

Dnevnik èitanja:
Knjiga mi se jako svidjela jer je nastavak na “Hobita”, istog autora: Tolkiena. Knjiga ima puno zanimljivih i smiješnih dogaðaja. Najsmješniji dogaðaj mi je bio kada se Gimli posvaðao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz šume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko oèiju. Strider(Aragorn) je odluèio da svima stave povez na oèi ukljuèujuæi i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji dogaðaj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne Jahaèe, a najzanimljiviji dogaðaj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uništiti Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima više pjesama i stranica nego kod “Hobit”-a, ali i više zanimljivijih dogaðaja. Kod knjige mi se jedino ne sviða što se vatra u kojoj bi se trebao uništiti prsten piše velikim slovom i još kod nekih imenica. Knjiga ima tri djela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

Tema:
Uništenje Prstena vladara.

Mesto radnje:
Meðuzemlje

Vreme radnje:
Sva èetiri godišnja doba


Knjiga prva

Fabula:                                   
 Na Bilbov i Frodov zajednièki roðendan došlo je 144 ljudi, toèno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani èak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odjednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gdje ga je èekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao èarobnu moè: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu èim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moè ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo èuðenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da æe krenuti na to putovanje na svoj pedeseti roðendan. Frodo je na svoj pedeseti roðendan prodao Vreæasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noæ pred putovanje Frodo je èuo kako Èièa Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahaèa. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahaè je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najveæoj opasnosti. Jahaè je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahaè koji je bio u Vreæastom vijencu. Odluèili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedeæih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je voða bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahaèa, ali im je on rekao da im ništa neæe reèi o njima, ako im Gandalf veæ nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je isprièao da je kod njega bio èudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panðža, Deraè i Vuèina, na smrt preplašili. Na veèer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su zaèuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahaèi, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeæi dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio iæi Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahaèa, nego je odluèio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je buènuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gdje su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveèe, što su i uèinili. Odmah zatim Merry je poèeo vikati da zgase vatru. Frodo je odjednom poèeo vikati na sav glas: U pomoæ! . Ubrzo je zastao jer je netko poèeo pjevati. Pjesma se èinila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je èuo pjesmu kako zapravo ide. Uto doðe i Tom Bombadil, èovjek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuæu i upoznali Goldberry, djevojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kuæi ostali su svega par dana. Tom ih je èas prije odlaska nauèio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te veèeri su ih napali Jahaèi, ali nitko nije bio ozlijeðen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u meðuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadjenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vjetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kraèeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Treæeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih poèele peckati. Frodo je na istoènom nebu ugledao neko svjetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je                                                                                                na munju koja skaèe s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vjetrovrh. Na zapadnoj strani Vjetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i èinilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znaèe da je Gandalf bio na tom mjestu treæeg listopada, prije tri dana. Strider je zakljuèio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svjetlo koje su vidjeli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i  potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odjednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i uèinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odjednom su krenule na njega, a Frodo isuèe maè i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno
zada neprijatelju jak udarac. Noæ  se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Maè se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i èvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvjestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jaèe gorjela. Sam je Frodu isprièao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider èuo što mu Frodo ima reèi, udaljio se i pozvao Sama. Isprièao mu je sve što mu je imao reèi i rekao da æe uèiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je znaèilo da moraju iæi Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojaèali. Na kraju petog dana tlo se poèelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je znaèilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svaðali kako æe ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su vjerojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kuæi. Ubrzo su naišli na Jahaèe. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahaèi poènu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

Knjiga druga
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kuæi. Frodo upita strop na sav glas gdje je i koliko je sati. Neèiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kuæi i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i èitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko æe sve iæi na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjaèki bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proæi vrh Caradhras te su morali iæi rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali dogaðaje. U knjizi su naišli na puno èudnih zapisa. Odjednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oèi, ukljuèujuæi i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na oèima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli vidjeti što æe se sve dogaðati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali èamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja èamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan èamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

Delovi fabule:
Uvod:
Frodo, Sam i Pippin kreæu na put.

Zaplet:
Tri hobita nalijeæu na Crne Jahaèe.

Vrhunac:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

Rasplet:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

Likovi:
Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahaèi

Pouka:
Koliko god da je zlo jako, dobro æe ga nadvladati

[Dacha]

Analiza djela
Djelo Ive Andriæa Prokleta Avlija jedno je od njegovih najveæih djela. Djelo nema ni poèetka ni kraja, to je prièa koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, prièe se ispreplièu, u njima Èamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim prièa o Èamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naæinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama veæ i u drugima. Andriæ sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.

Tematika u Andriæevim djelima
Andriæ se u veæini svojih djela vraæa daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priæe vezane uz dogaðaje na bosanskoj zemlji, ali Andriæ ne prikazuje obiène povjesne priæe veæ što tajnovitije i èudnije priæe. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit èovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje èovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andriæ opisuje opæeljudske i opæeživotne slike.

Stil pisca
Ivo Andriæ jedan je od najveæih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveæa privlaènost njegove umjetnosti, no da bi se ta epiènost postigla nezaobilazan je Andriæev klasièan i star izraz, možda èak i “zastario” u najplemenitijem znaæenju rijeèi.Poèetkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je æinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radiæa 1928 .godine veæina se pisaca u znaku protesta vraæa materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andriæ, no to nije razlog da se odreknemo Andriæeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jeziène strane Andriæ je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

3.Prokleta avlija

Ivo Andriæ, pjesnik, pripovjedaè, romanopisac, esejist, roðen je 1892 u Dolcu kraj Travnika. Osn ovnu školu je polazio u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beèu Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. Još za vrijeme Austro–Ugarske vladavine Andriæ se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andriæ ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost èinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije poèetka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujuæi svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andriæ izbija kao pisac medu vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andriæ je poèeo pisati još prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i èasopisima, kao što su Hrvatski ðak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalistièkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Meðutim, poèetak njegova literarnog stvaranja oznaèen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914, te knjige Ex Ponto 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Ðerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andriæ objavljuje svoja najzrelija djela: Gospoðica, Travnièka kronika i Na Drini æuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i veæ objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andriæ je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava iskljuèivo realistièkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko obiènim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujuæi u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavaèa medu kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici – pored, dakle, tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog stanja, Andriæ je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, meðu kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti istièe most na Drini. U novije vrijeme naroèitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošæu privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetnièkim najboljim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne, koga su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo  se da turske vlasti uhvate neko pismo upuæeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome podruèju. Zbog toga je uhiæen i zatvoren u istražni zatvor poznat kao Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi, koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karaðoz, zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Æamil-efendija, bogati mali Turèin iz Smirne. Fra Petar doznaje od Haima, mladiæeva sugraðanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da svrha njegova prouèavanja povijesti buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno neistinito. Mladi Æamil, sin bogatog Turèina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjaèkom i asketskom naèinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Æamil se, naime, zaljubio u kæer maloga grèkog trgovca, no ovaj je iz nacionalistièko-vjerskih razloga nije htio dati Turèinu za ženu, nego ju je prisilno udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog dogaðaja Æamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posveæuje nauci, pokazujuæi osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem-sultana. Džem-sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utoèište na otoku Rodu, gdije su vladali kršæanski vitezovi. Od tada poèinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa èak i samog Pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da æe ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Æamila posumnjaju da prouèava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima sliènosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan takoðer ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatoèeništvu. Æamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i isprièa mu život Džem-sultana, tvrdeæi da je njegov život identièan sa Æamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noæi prilikom saslušanja doðe do tuènjave izmeðu njega i policije. Æamila iznesu - živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.

Likovi:
Æamil:
Mladiæ koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povuæen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Æamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za uèenjem, za znanošæu, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to. Æamil ima mnoge sliènosti s Džem-sultanom, a to su: uzaludnost borbe, nijema predaja bez priznatog poraza, bijeg od života, dobrovoljno izgnanstvo u svijet davno minulih ljudi i dogaðaja. I tamnica im je bila zajednièka: i jedan i drugi bili su zatvorenici bez krivice. I jednoga i drugoga utamnièila je misao o pravu da misle svoje misli. Može se reæi da se Æamil zatvorio u èetiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andriæ želio prikazati apsurdnost života gdje uèeni i bogati mogu takoðer brzo postati bespomoæni i krivi za zloèine koje jesu i nisu uèinili.

Karaðoz:
Karaðoz je u Andriæevom dijelu Prokleta avlija vezan uz carsku tamnicu cijeli život. Kao upravnik on postaje “povijesna liènost” te tamnice. Karaðoz je duša Avlije, ali on je demonska duša. To potvrðuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeæi u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti. Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. On valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika.

O delu:
Prokleta avlija, oveæa pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon Gospoðice, Travnièke kronike i Na Drini æuprija. Za razliku od tih romana okvir dogaðanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je jednom, stjecajem okolnosti, dospio u najveæi carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom, te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više doèarala situacija onoga vremena. Andriæ i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. Meðutim taj preplet narodnosti dogaða se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj avliji susreæu pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Æamilom. Andriæ je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatoèenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. Oslikavajuæi sudbinu Æamil-efendije, Andriæ je zapravo dao portret svoga vremena.
Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolièki šarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razoèaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, èija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujuæim oèima Latifage Karaðoza, jasan je i vrlo èitljiv. Kao i u životu samom, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj èesto ima teških tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjeæuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više nitko. Djelo Ive Andriæa Prokleta Avlija nema ni poèetka ni kraja, to je prièa koja se vrti u krug. Ostvaruju se krugovi u krugovima, prièe se isprepliæu, u njima Æamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim prièa o Æamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim naèinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama veæ i u drugima.
Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom prièom o totalitarizmu putem vida pravde, isprièanom smirenim reèenicama, koje su izraz izvanrednoga umijeæa prièanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaæa èitavo štivo, nedvojbeno je jedan od ponajboljih ostvaraja u cijelom Andriæevu bogatom književnom dijelu.

[Dacha]

Ivo Andriæ - Prokleta avlija

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karaðos, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Æamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman     

Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josiæ, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je veæinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je èesto prièao dogaðaje iz svog života. Najviše je prièao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojiæa i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i sveæenika iz  Albanije koje je bilo upuæeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih sveæenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od djeèaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upuæeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuæi ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noæi odlaze u æelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noæi nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svaðaju se te èesto dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz æelija i stvaraju male skupove gdje prièaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog èovjeèuljka Zaima koji je uvijek prièao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenèanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili èim bi on poèeo prièat.Sam položaj Proklete avlije bio je èudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obièno je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblaèilo, poèeo je puhati južni vjetar donoseæi zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Èuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguæe uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajuæi svaðe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karaðoz (groteskna liènost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, èak i fizièki. Napustio je školu i poèeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konaèno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuæu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doæi od kuæe do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje æe se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako æe se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Èeste su bile i pritužbe na Karaðoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tuènjava fra Petar je izabrao jedan zabaèen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva graðanina iz Bugrske koji su ga primili bez rijeèi. Fra Petar je zakljuèio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeæi dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladiæa bilo je bijelo, blijedo. Oko oèiju je imao tamne kolute. Razgovor je poèeo sam od sebe. Mladiæ se zvao Æamil. Èesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez rijeèi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak èovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Æamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poèeo prièati. Æalim je bio èovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turèin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojèicu. Kada je djevojèica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su roðaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeðe. Kada se vraæala nazad, umrla joj je kæerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreæu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojèicom baèen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neoèekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojèici i isprièala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvaðale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu isprièala drugima. Tako je prièa došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opæe iznenaðenje udala za nekog Turèina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kæerku. Sin je bio snažan, a kæerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeæe godine. Sin koji se zvao Æamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladiæ je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turèina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Æamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i èitao knjige. Tada su poèele glasine da su Æamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se proèulo i Æamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Æamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Æamil odveden u zatvor. Karaðoz nije volio politièke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Veæ drugi dan èovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Æamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i uèinjeno. Iduæih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Æamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Æamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo poveæalo. Odjednom Æamil poène prièati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).         
To je bila prièao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaèi, a drugi èovjek zle sreæe i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlaði Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivaè i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katolièkog reda i gdje je zatražio utoèište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i doèekao s carskim poèastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatoèen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatoèeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to uèinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim poèastima. Dok je Æamil to prièao fra Petar ga èesto nije mogao slušati i pratiti, ali Æamil to nije ni primjeæivao. Jednog se dana Æamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Æamila došli neki èinovnici, da je došlo do svaðe i obraèuna. Ne zna se da li je Æamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar èesto razmišljao o Æamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da æe za dva dana biti osloboðen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više prièanja. Mladiæ èuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od èelika, mala njemaèka. Jedna!"


2.Prokleta avlija

Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedaè, pjesnik i esejist. Ivo Andriæ roðen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnièkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohaðao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoæa i prepreka, Andriæ je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beèu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andriæ sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno osloboðenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuæeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuæi nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u èasopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Županèiæa, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedaèku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Izmeðu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini æuprija, Travnièka kronika, Gospoðica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Prièa o vezirovom slonu, Lica …Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Meðu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Koèiæu …Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Likovi
Æamila: mladiæ koji se takoðer nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povuæen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Èamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za uæenjem, za znanošæu, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reæi da se Èamil zatvorio u èetiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom  je liku Andriæ želio prikazati apsurdnost života gdje uèeni i bogati mogu takoðer brzo postati bezpomoæni i krivi za zloèine koje jesu i nisu uèinili.

Karaðoz: možemo reæi, da je glavni glumac Andriæeva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu èitav život. Kao upravnik on postaje “povjesna liènost”  te tamnice.
Karaðoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrðuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeæi u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

[Dacha]

Antun Gustav Matoš - Proza

Bilješka o piscu:
Matoš, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Uèiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beè na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vraèa se kuæi. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živiæi teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove rijeèi.Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muziène, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišuæi redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuæi pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uoèio bitne karakteristike umjetnièkog opusa. Èesto æudljiv, cjeneæi katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u veæini svojih sudova taèan i njegova se mišljenja èesto javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog èovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom znaèenju rijeèi.

Matoševo prozno stvaralaštvo:
Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moæ savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Èestitka);Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U èudnim gostima, Camao, Božièna prièa, Samotna noæ);Umorne prièe (O tebi i o meni, Moæ štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni èovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršèa, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaæem kajkavskom kraju, zagrebaèko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o èudacima, neobiènim tipovima i nevjerojatnim malograðanskim zgodama; o graðanskim inteligentima i tragiènim scenama i sudbinama.

Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristiène i puèke sredine.

Drugi krug ponajviše je nastao u polemièkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priæe - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao èudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:

“Taj demokrat, pripovjednik sveopæeg bratimstva i usreèitelj je dakle neobièno mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska sreènicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglaðeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlaèno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”

(Osveta ogledala)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaæe tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, istièu se svojom neposrednošèu i izvornošèu. Iako su èesto baèene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, znaèajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu moguènost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.

Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se èesto javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz èitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopæe. Iskonèana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris uèinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožðe kao plamen, bijelo gori kao æilibar, a modro se crni kao tisuæ stisnutih brganica ispod jesenjeg lišæa koje se napilo krvi sunèane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a rijeèni val šušteæi kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mlijeèna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ruèati draguljno trunje, padajuæi sa neba vedroga, veèernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubièasti trag zašlog sunca, išèezava u ljubièastom poljupcu kojim slavi veseli ibijeli dan sumornu, baršunastu noæ!”
(SAMOTNA NOÆ)

Zakljuèak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao rijeèi i usklaðivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragièno osjeæanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristièni bunt.
Matoš je zaèetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su politièko geslo èitavih generacija:
“I dok je srca, bit æe i Kroacije!”
(Pri svetom kraju)
“Veæ je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih èrni raj,
Ko kotièek veæ krièi za vrati
Hajèi Smiljèek, hajèek picej moj!”
(Hrastovaèki nokturno)

[Dacha]

Turgenjev - Oèevi i deca

Sadržaj:
Radnja romana zapoèinje 20. maja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, doèekuje sina Arkadija, koji treba stiæi iz Petrograda gdje je upravo završio Univerzitet. Nakon petosatnog išèekivanja, Arkadije konaèno stiže ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova doktora i prodoslovca kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino – Nikolajev posjed na kome je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio Nikolajev brat Pavle Petroviè, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu Fenjeèku s kojom ima šestomjeseènog sina.Veæ sasvim na poèetku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenjeèke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve isliène nesuglasice zbivaju se meðu njima no velika ljubav izmeðu oca i sina ipak i malo pouštanje s obe strane ne dopušta pravu svaðu. Meðutim pravi sukob nastaje izmeðu Bazarova i Pavla Petrovièa. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve nijeèe i ništa ne priznaje, Pavle Petroviè je pravi aristokrata, uglaðen, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. TAko dani prolaze u sitnim i veæim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljièa, daljnjeg roðaka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da doðu u grad. Meðutim Pavle i NIkolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, pa umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristeæi tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje veæ pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah oèarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom veæ sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer , kako se èini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer za njega idealna, romantièna ljubav je potpuna besmislica,. Meðutim osjeæajima se ne može upravljati i on joj napokon izjavljuje ljubav Odincovoj, Ona iako nije ravnodušna prema njemu odbija ga jer joj je duševni mir ipak draži.Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga doèekuju s gotobvo ka ošto je Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. Meðutim tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo meðu Arkadijem i Bazarovim raspiruje. Bazarov ne povrijeðen i nestrpljiv želi raditi nove pokuse i seciranja nesmetano kao kod Kirsanovih samo ovdje ton nije moguæe – roditelji ga nisu vidjeli tri godine.
I oni ponovo odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovo upušta u prepirke s Pavlom Petrovièem i to konaèno dostiže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknu Bazarovoljevom sklonoèæu Fenjeèki koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju Pavle je ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna a Bazarov mu pruža lijeènièku pomoæ i Pavle mu na odlasku pruža ruku nastoeæi biti velikodušan.
Arkedije je otišao od kuæe veæ prije ovog dogaðaja pod izlikom da ima nekog posla u gradu. No zapravo odlazi u Nikoljskje ni sam svjestan da ga zapravo Katja vuèe ondje. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovo zbližuje s Anom i oni oboje uživaju zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji on je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov takoðer odlazi svojoj kuæi. Ondje pri radu sa bolesnicima zarazi se tifusom i nema mu pomoæi, zato šalje poruku Ani da je na samrti. Ona dolazi veæ slijedeæeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovh nekolik mjeseci nakon ovog žalosnog dogaðaja slavi se ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenjeèke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Drezdenu gdje ima poznanika meðu Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna takoðer se udala, meðuutim ne iz ljubavi veæ iz uvjerenja, za jednog od buduæih ruskuh javnih poslanika, veoma pametnoh èovjeka s kojim možda i doživi ljubav.
A Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sino grob i gorko plaèu nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Likovi:
Ana Sergejevna Odincova – pametna, vrlo otmjena žena smanirima, slobodnih ilibralnih shvaæanje, vrlo drži do sebe, svojeg reda i mira – vanjskog a tako održava i unutarnji, nestrpljiva je i uporan, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje veæu pažnju jer je ova veæ stara i nesnosna
“Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje fuksije na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oèi pod blago uzdignutim bijelim èelom, a usne su se smiješile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.”
“Bila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oèi ispod blago nadnesena bijela èela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i prilièno snažnog karaktera.”
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privuæi Bazarova koji se unatoè svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oèi odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, èinilo joj se da živi cijelu vjeènost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”, zakljuèi napokon. “Sam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.”Život na selu imao je toèna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.” , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a èinilo joj se da želi sve.” Ponekad je maštom prelazila granice dopuštenog i razmišljala o svemu. “Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali èim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne pušta taj prokleti vjetar.” Možda je i on bio kriv za njezinu hladnoæu, za smatranje ljubavi neprirodnim osjeæanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuðenja. Možda ju je on spreèavao da osjeæa i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokušala.

Jevgenije Vasiljev Bazarov – sposoban, inteligentan i obrazovan mladi èovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energièan, ne štedi nikoga, ali ipak u njemu postoje svi osjeæaji (ljubav prema Ani, odgaða cijeli dan reæi ocu da sutradan odlazi, a majci ni ne spominje) koje ni sam sebi ne želi priznati
“Dugaèko i mršavo, širokog èela, sa nosom u vrhu ravnim a prema bradi šiljatim, krupnih zelnkastih oèiju i zaliscima boje pijeska koji su se spuštali, ovo lice je izražavalo samouvjerenost i pamet a oživljavao ga ej smireni osmijeh.”

Arkadije Kirsanov – obrazovan, mladiæ privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne nijeèe svoje osjeæaje i ne pokušava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno, gotovo djeèaèki voli Katju i oca, uživa u prirodi

Nikolaj Kirsanov – prije svega veoma dobar èovjek, veoma razborit sa snažnim oèinskim osjeæanjima, klasièno je odgojen i obrazovan a najveæi užitak predstavlja mu obiteljski život.
“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u maju 1859. godine osijedjelog, punaèkog i pomalo pogrbljenog...”, imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih oèiju i mekane rijetke kose.

Pavle Petroviè Kirsanov – tipièni predstavnik aristokracije, veoma obrazovan èovjek, strogih moralnih naèela koja mu možda ponekad smetaju da razumnije sagleda nešto, uvijek uglaðen i pristojan, nesretan u ljubavi – iako je imao mnogo žena i tako reæi nije bilo one kojoj se nije sviðao, postojala je jedna žena koju nitku nije zaboravio – toliko je bila izuzetna pojava ta kneginja R. I ona je imala vezu sa Pavlom no ubrzo se ona ohladila prema njemu a tada je on skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ni bi li je ponovo osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko i otada ga je neprekidno izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronaæi mir; tek nakon više godina neprekidnog lutanja konaèno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom.
“... ali je u taj èas ušao u salon èovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim èizmicama – Pavle Petroviè Kirsanov. Po izgledu imao je èetrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žuækasto ali bez bora, neobièno pravilnih crta i skladno kao isklesano najtananijm postupkom. Posebno su lijepe oi, sjajne, crne, duguljaste. Cio izgled Arkadijevog strica, raskošan i rasan, saèuvao je mladalaèku vitkost i uspravnost, što se najèešæe gubi posliej dvadesete godine.
Pavle Petroviè je izvadio iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugaèkih noktiju, koja je djelovala još ljepše zbog snježne bjeline manžetne, prièvršæene krupnim opalom, i pružio ju je sinovcu.”

Fedosja Nikolajevna-Fenjeèka – draga i mila ženica, obiteljski orjentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja
“Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punaèka, tamnih oèiju i kose, crvenih djeèje nabubrelih usana i nježnih ruèica. Na sebi je imala urednu pamuènu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku èašu kakaoa i, spustivši je pred Pavla Petrovièa, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”

Katja – draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophoðenja, vesela i uètiva, voli prirodu
“...a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim oèima. Nosila je punu košaru cvijeæa.”
“Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružièaste ruke sa bjelkastim kružiæima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena...Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.”

Pejsaž
Funkcionalni – “...a nad njima u lišæu breze zeba je bezbrižno pjevala svoju pjesmicu” – on je prosi
Pano - “Tako je razmišljao Arkadije... i dok je ramišljao proljeæe je uèinilo svoje. Svuda okolo jzlatasto se zelenjelo, sve se bujno i blago talasalo i blistalo pod mirnim disanjem toplog vjetriæa – sve, drveæe, žbunje i trava. Svuda su se neprekidanim glasnim pjevom razlijegale pjesme ševa, vivci su kliktali izvijajuæi se iznad niskih livada ili su šutke prtrèavali preko grumenja; privlaèno se crneæi šetkali su gaèci izmeðu nježnog zelenila tek izniklog jarog žita i nestajali u blago pobjeljeloj raži, da bi tek urijetko njihove glavice izvirile iz njenih valova boje dima.”

Razlike oèeva i djece:
“Tako smo ti mi – prièao je tog istog dana poslije ruèka Nikolaj Petroviè svom bratu sjedeæi u njegovoj radnoj sobi – svrstani meðu zaostale ljude, naše je vrijeme prošlo. Ko zna? Možda je Bazarov u pravu, ali priznajem veoma me boli samo jedno: nadao sam se da æu se upravo sada zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a proizlazi da ja zaostajem, da je on otišao ispred mene i da se ne možemo razumjeti.”
“Za vrijeme prepirke sjedio je kao na žeravici i samo je bolno, kriomice bacao pogled na Arkadija. – Znaš èega sam se sjetio, brate? Jednom sam se posvadio s pokojnom majèicom, ona je vikala na mene, nije me htjela saslušati... Na kraju sam joj rekao: vi me, štono se veli, ne možete shvatiti, mipripadamo razlièitim geeracijama. Ona se straašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što da se radi? Pilula je gorka, ali mora se progutati. Eto, sada je došao red na nas i naši nasljednici nam mogu reæi: vi niste naša generacija, progutajte tu pilulu.

[Dacha]

Likovi
On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladiæa : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i oèajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojèica koju muèi žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraæene ljubavi.

Pripovjedanje u prozi u predrenesansi
Buduæi da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen naèin književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stjeèe status književnog motiva, ne èudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetièkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

Žanrovska obilježja   
Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopæe, upuæuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su èetiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je veæ tada oznaèavala pripovjetku uopæe. Druga je prièa, vrsta vezana uz kraæe komiène pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je oznaèavala kraæi tekst u kojem se alegorijski i pomoæu usporedbe iznosi neki moralni i pouèni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

Prethodnici 
Iako se kraæi prozni oblici mogu naæi veæ u antièkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljeæima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema razlièita podrijetla, od antike, preko istonjaèkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznaèajnija djela prije Boccaccia su : Prièe o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Meðutim najznaèajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju graðanski komunikacijski ton.

Sljedbenici
Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske prièe i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujuæi Dekameronu nedvojbeno kljuèna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.
Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

Kratak sadržaj
Upravo otvoreni stil èini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komièno-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog èovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive prièice.

Dan prvi, uvod
Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je poèela u istoènim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan lijeènik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuðeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedeæim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su takoðer odluèile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odluèile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.
 
Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi
Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.
Misao: Unatoè svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer æemo tako lakše prebroditi probleme.

Dan prvi, novela prva
Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia poðe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kuæi dva brata. . Lijeænici mu govore da æe uskoro umrijeti(42). Braæa se uplaše što æe sada, jer mu nijedan fratar neæe dati odrješenje jer je užasan èovjek i neæe ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit æe ga u neku jamu, a onda bi narod napao braæu i možda ih èak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveæe poèasti, a narod ga poène štovati kao sveca(49).

Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost
Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krème, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braæa Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunðani
Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog èovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zakljuèiti iz posljednjeg ulomka novele.
Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.

Dan drugi, novela treæa
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov neæak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odluèio vratiti kuæi. Na putu je sreo kraljevu kæer preobuæenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenèanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih strièeva.
Tema: Rasipnost troje braæe i ljubav Allesandra i princeze
Likovi: Allesandro(60), troje braæe, princeza(62), papa, princezina pratnja
Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim moguænostima, a sreæa æe nam se kad-tad nasmijehnuti.

Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleæi da æe u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u sijeènju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeæa i drveæa pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoæ èarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da æe je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).
 
Tema: Dianorino obeæanje Ansaldu
Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, èarobnjak, sluge
Misao: Ako nešto obeæamo, onda to obeæanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu