Skip to content

Sokobanja arrow SOKOBANJSKI FORUMarrow Kultura, Umetnost, Muzika, Film ...arrow Lektira,pismeni i seminarski radovi...
25 Oktobar, 2021, 11:41:18 am *
Dobrodosli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.

Prijavite se korisnickim imenom, lozinkom i duzinom sesije
 
   Pocetna   Pomoc Kalendar Prijava Registracija  

Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi dole
  Stampaj  
Autor Tema: Lektira,pismeni i seminarski radovi...  (Procitano 273304 puta)
0 clanova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #52 poslato: 05 Maj, 2007, 04:44:37 pm »

Ivo AndriƦ - Pripovetke

BiljeŔka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedaĆØ, pjesnik i esejist. Ivo AndriƦ roĆ°en je 9. 10. 1892. godine u siromaÅ”nojobrtniĆØkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u ViÅ”egradu, gdje je zavrÅ”io i osnovnu Å”kolu. Gimnaziju je pohaĆ°ao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teÅ”koƦa i prepreka, AndriƦ je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, BeĆØu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoÅ”kolac i student AndriƦ sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno osloboĆ°enje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuƦeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuƦi nikakvo preÅ”tampavanje i objavljivanje svojih djela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u ĆØasopisu Bosanska vila, a neÅ”to kasnije i svoje prevode O. ŽupanĆØiƦa, M. Aleksandra, V. Levstika ā€¦ Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedaĆØku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. IzmeĆ°u dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini Ʀuprija, TravniĆØka kronika, GospoĆ°ica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, PriĆØa o vezirovom slonu, Lica ā€¦
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. MeĆ°u njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o NjegoÅ”u, Vuku, KoĆØiƦu ā€¦
Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najviŔu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

PriĆØa o kmetu Simanu

- vrijeme : krajem 19. stoljeƦa

- mjesto : kraj oko Sarajeva

Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiƦu Nevesinju. Tu  je poražena Turska vojska, a time slabi i ĆØitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jaĆØa i postaje najveƦa politiĆØka i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da Ʀe austrijska vlast donijeti nove uvjete života meĆ°utim za kmeta nije bilo nokakove promjene,  kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naroĆØito druÅ”tveni položaj kmeta nije se ni u ĆØemu poboljÅ”ao. Nastala se teÅ”ka vremena i nesigurna za bosanski narod.

__________________________________________________     
U dijelu Ive AndriƦa prikazuje se vjekovna borba izmeĆ°u kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je doÅ”ao kraj  iskoriÅ”tavanja.
_________________________________________________
U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana VaskoviƦa i age Ibraga KoloÅ”a. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije  viÅ”e htio da mu daje treƦinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti doneÅ”ena i promjena o daƦama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je joÅ” uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suĆ°enjima, misleƦi da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otiÅ”la kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrĆ¦Å¾avao svoga stava i tako je upropastio svoj život.
__________________________________________________
Siman VaskoviƦ: kmet koji je živio svojim mirnim, uobuĆØajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondaÅ”nje ā€œvisoko druÅ”tvoā€ nije dozvoljavalo da obiĆØan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je joÅ”  malo priĆØekao uz njega bi bilo joÅ” mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poƦela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teÅ”koƦe. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najloÅ”ije druÅ”tvo,  meĆ°u pijance i propalice.

Ibraga KoloÅ”: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loÅ” ĆØovjek, naprotiv, u mnogome je popuÅ”tao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daƦe, aga  ga je tužio sudu i dobio ono Å”to je tražio.  Od Simana je stvorio propalicu.

Veletovci

- vrijeme: poĆØetak 19. StoljeĆØa

- mjesto: na granici Bosne i Srbije

Turci su odluĆØili da potpuno oĆØiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su veƦ pet godina bili klica bune na tom podruĆØju. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici CrnojeviƦa. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , poÅ”to su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, Å”to su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i uĆØinili. Stojanov stria ĆØiĆØa Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali ĆØiĆØa Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to uĆØinio veƦ je savjetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiÅ”e ĆØiĆØu Miloja.
Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noƦ pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i  umjesto Stojanove glave poslali su ĆØiĆØa Milojevu glavu  i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se ĆØiĆØina glava, ni kriva ni dužna naÅ”la na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika,  hajduka.
__________________________________________________
Ideja: Ova kratka AndriƦeva pripovjetka prikazuje nam junaÅ”tvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Analiza djela
AndriƦ u svojima lektirama najĆØeÅ”Ć¦e piÅ”e o dogaĆ°ajima u naÅ”im krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piÅ”e o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban naĆØin opisuje likove u svojim odlukama, zakljuĆØcima, miÅ”ljenjima, doživljajima. AndriƦ to opisivanje prikazuje na poĆØetku pripovjetke kako bi u daljnem pisanju joÅ” viÅ”e obradio njihove postupke i to na takav naĆØin da izazove ĆØitaoĆØevo razmiÅ”ljanje i zakljuĆØke.

ZakljuĆØak
U svojim pripovjetkama Ivo AndriƦ slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovjetke prodire osjeƦaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjeƦaj o njegovom vjeĆØnom i neizbježnom padanju u siromaÅ”tvo i smrt.
U njegovim pripovjetkama dolazi do izražaja druÅ”tvena problematika koja je savrÅ”eno iskazana u stilu i ljepoti njegovih reĆØenica.
SavrÅ”eno jasan, s plastiĆØnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo AndriƦ je stvorio poseban stil kojem nema premca u naÅ”oj književnosti.
Sacuvana
« Odgovor #52 poslato: 05 Maj, 2007, 04:44:37 pm »

 Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #51 poslato: 05 Maj, 2007, 04:44:00 pm »

Ranko MarinkoviƦ - Andjeo

Pripovjetka ā€œAnĆ°eoā€ opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, ĆØiji se svijet ruÅ”i. U djelu prevladavaju monolozi i razmiÅ”ljanja. Glavni lik (majstor) i njegovo duÅ”evno stanje opisani su u detalje.

Mesto radnje:
Radnja dijela je smjeÅ”tena u Zagreb, u kuƦu bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov Å”egrt Lojz, te njegova druga žena Frida.

Kratak sadržaj: Majstor je prije nego Å”to ga je shrvala bolest isklesao velikog anĆ°ela za svoj grob i želi ga dovrÅ”iti. Kako majstor sve viÅ”e oboljeva, u njegovoj se glavi raĆ°aju sve mraĆØnije misli. Boji se da Lojz ne dovrÅ”i anĆ°ela, poĆØinje o njemu razmiÅ”ljati kao o ĆØovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve viÅ”e tone u more mraĆØnih misli. OsjeƦa se usamljenim, napuÅ”tenim, poĆØinje sumljati da mu žena voli Lojza. Jedne noƦi ustaje, skupivÅ”i zadnje snage i potvrĆ°uje svoju sumnju. Nakon toga dovrÅ”ava skulpturu svoga anĆ°ela i umire. AnĆ°eo je simbol životnog stvaralaÅ”tva pojedinca koje on ĆØuva i želi ga dovrÅ”iti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.

O piscu:
Ranko MarinkoviƦ, jedan od najznaĆØajnijih suvremenih hrvatskih književnika, roĆ°en je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet zavrÅ”io je u Zagrebu. Svoj književni rad poĆØinje vrlo rano, u godinama uoĆØi drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u ĆØasopisima. Kao dramatiĆØar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame ā€œAlbatrosā€ na sceni Hrvatskog narodnog kazaliÅ”ta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrÅ”tava se u red naÅ”ih istaknutih književnih stvaralaca piÅ”uƦi pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike. Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaƦim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazaliÅ”ne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvoĆ°enja. Popis MarinkoviƦevih djela prema godinama prvih izdanja: ā€œAlbatrosā€, drama, 1939.; ā€œProzeā€, pripovijetke, 1948.; ā€œNi braƦa ni roĆ°aciā€, pripovijest, 1949.; ā€œOko božjeā€, pripovijest, 1949.; ā€œPod balkonimaā€, pripovijetke, 1953.; ā€œRukeā€, pripovijetke, 1953.; ā€œGeste i grimaseā€, kazaliÅ”ne kritike i eseji, 1951.; ā€œGlorijaā€, drama, 1955.; ā€œPoniženje Sokrataā€, pripovijetke, 1959.; ā€œKarneval i druge pripovijetkeā€, 1964.; ā€œKiklopā€, roman, 1966.; ā€œPoliteia ili inspektorove spletkeā€, vodvilj, 1977.; ā€œZajdeniĆØka kupkaā€, roman, 1980.; ā€œPustinjaā€, drama, 1982.; ā€œNevesele oĆØi klaunaā€, zbirka eseja, 1986.; ā€œNever moreā€, roman, 1993.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #50 poslato: 05 Maj, 2007, 04:43:01 pm »

J. R. R. Tolkien - Gospodar prstenova

O piscu:
Tolkien, John Ronald Reuel (1892-1973). Engleski pisac roĆ°en u Južnoj Africi. Kao struĆØnjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveuĆØiliÅ”tu. U razdoblju  prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams) koji su zajedno, izmjenjujuƦi meĆ°usobno miÅ”ljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamiÅ”ljeni svijet i njegova hinjena proÅ”lost (feigned history kako je naziva sam Tolkien) dobili su svoj prvotni oblik.
Prva knjiga o MeĆ°uzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkien napisao za svoju djecu i imala je trenutaĆØan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživjela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i Return of the King, 1955). Sve ĆØetiri knjige doživjele su joÅ” jednu reviziju 1968. g.No kao i kod veƦine obimnih i razraĆ°enih opusa u književnosti, priĆØa o MeĆ°uzemlju objavljena u ove ĆØetiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkien napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkien poĆØeo pisati joÅ” prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkienovih mnogobrojnih nedovrÅ”enih radova i zabiljeÅ”ki uredio njegov sin Christopher Tolkien zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkien nastavio je s radom na sreĆ°ivanju oĆØevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajedniĆØkim naslovom Povijest MeĆ°uzemlja.Osim ovih pet knjiga Tolkien je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkien je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveƦi broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkien ostavio ne samo na svoje mnogobrojne ĆØitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, meĆ°u velikane svjetske književnosti dvadesetog stoljeƦa.

Dnevnik ĆØitanja:
Knjiga mi se jako svidjela jer je nastavak na ā€œHobitaā€, istog autora: Tolkiena. Knjiga ima puno zanimljivih i smijeÅ”nih dogaĆ°aja. NajsmjeÅ”niji dogaĆ°aj mi je bio kada se Gimli posvaĆ°ao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz Å”ume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko oĆØiju. Strider(Aragorn) je odluĆØio da svima stave povez na oĆØi ukljuĆØujuƦi i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji dogaĆ°aj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne JahaĆØe, a najzanimljiviji dogaĆ°aj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uniÅ”titi Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima viÅ”e pjesama i stranica nego kod ā€œHobitā€-a, ali i viÅ”e zanimljivijih dogaĆ°aja. Kod knjige mi se jedino ne sviĆ°a Å”to se vatra u kojoj bi se trebao uniÅ”titi prsten piÅ”e velikim slovom i joÅ” kod nekih imenica. Knjiga ima tri djela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

Tema:
UniŔtenje Prstena vladara.

Mesto radnje:
MeĆ°uzemlje

Vreme radnje:
Sva ĆØetiri godiÅ”nja doba


Knjiga prva

Fabula:                                   
 Na Bilbov i Frodov zajedniĆØki roĆ°endan doÅ”lo je 144 ljudi, toĆØno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani ĆØak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odjednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gdje ga je ĆØekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao ĆØarobnu moĆØ: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je uÅ”ao u sobu ĆØim je Bilbo otiÅ”ao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moĆØ ima taj prsten i da ga se pothitno mora uniÅ”titi. Bacio ga je u vatru na Å”to se Frodo zgrozio, ali na njegovo ĆØuĆ°enje prstenu niÅ”ta nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uniÅ”titi jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da Ʀe krenuti na to putovanje na svoj pedeseti roĆ°endan. Frodo je na svoj pedeseti roĆ°endan prodao VreƦasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. NoƦ pred putovanje Frodo je ĆØuo kako ƈiĆØa Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa joÅ” nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naiÅ”li su na Crnog JahaĆØa. Brzo su se sakrili pokraj puta. JahaĆØ je njuÅ”kao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najveƦoj opasnosti. JahaĆØ je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti JahaĆØ koji je bio u VreƦastom vijencu. OdluĆØili su da ne idu viÅ”e po Cesti jer je preopasno. U slijedeƦih nekoliko dana naiÅ”li su na skupinu vilenjaka kojoj je voĆ°a bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih JahaĆØa, ali im je on rekao da im niÅ”ta neƦe reĆØi o njima, ako im Gandalf veƦ nije rekao. Ubrzo su doÅ”li i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je joÅ” živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispriĆØao da je kod njega bio ĆØudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, PanĆ°Å¾a, DeraĆØ i VuĆØina, na smrt preplaÅ”ili. Na veĆØer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio neÅ”to za prigristi. Na pola puta su zaĆØuli topot konja. Pomislili su da su to možda JahaĆØi, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu koÅ”aru. Kada je Frodo pogledao koÅ”aru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeƦi dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio iƦi Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od JahaĆØa, nego je odluĆØio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru Å”umu. Na tom putu im svaÅ”ta dogodilo ā€“ od dobrog do loÅ”eg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario Å”umom. Frodo se digao da bi se otiÅ”ao umiti u potoku, ali je buĆØnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gdje su spavali Merrya i Pipina viÅ”e nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveĆØe, Å”to su i uĆØinili. Odmah zatim Merry je poĆØeo vikati da zgase vatru. Frodo je odjednom poĆØeo vikati na sav glas: U pomoƦ! . Ubrzo je zastao jer je netko poĆØeo pjevati. Pjesma se ĆØinila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je ĆØuo pjesmu kako zapravo ide. Uto doĆ°e i Tom Bombadil, ĆØovjek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otiÅ”li u njegovu kuƦu i upoznali Goldberry, djevojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kuƦi ostali su svega par dana. Tom ih je ĆØas prije odlaska nauĆØio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su doÅ”li u svratiÅ”te Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te veĆØeri su ih napali JahaĆØi, ali nitko nije bio ozlijeĆ°en. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u meĆ°uvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadjenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vjetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kraĆØeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i siÅ”li u zaklon. TreƦeg dana odlaska iz Breeja izaÅ”i su iz Å”ume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali Å”to su viÅ”e odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih poĆØele peckati. Frodo je na istoĆØnom nebu ugledao neko svjetlo i upitao Stridera Å”to je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je                                                                                                na munju koja skaĆØe s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vjetrovrh. Na zapadnoj strani Vjetrovrha naÅ”li su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su doÅ”li na vrh naiÅ”li su na Å”irok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su naÅ”li na kamen koji je bio ravniji od ostalih i ĆØinilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znaĆØe da je Gandalf bio na tom mjestu treƦeg listopada, prije tri dana. Strider je zakljuĆØio da je na tom mjestu doÅ”lo do bitke i da je tu bilo ono svjetlo koje su vidjeli na istoku prije tri dana. Merry je neÅ”to ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, Å”to je Strider i  potvrdio. Družina je otiÅ”la u Å”umu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odjednom obuzela želja da natakne Prsten, Å”to je i uĆØinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odjednom su krenule na njega, a Frodo isuĆØe maĆØ i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno
zada neprijatelju jak udarac. NoƦ  se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oÅ”trica, poput strijele ubola u lijevo rame. MaĆØ se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i ĆØvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvjestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je joÅ” jaĆØe gorjela. Sam je Frodu ispriĆØao Å”to se dogodilo. Uto je doÅ”ao i Strider. Kad je Strider ĆØuo Å”to mu Frodo ima reĆØi, udaljio se i pozvao Sama. IspriĆØao mu je sve Å”to mu je imao reĆØi i rekao da Ʀe uĆØiniti sve Å”to može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je znaĆØilo da moraju iƦi Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego Å”to je proÅ”ao prvi dan marÅ”a, Frodovi bolovi su se pojaĆØali. Na kraju petog dana tlo se poĆØelo uzdizati. U daljini se nazirala joÅ” jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. DoÅ”li su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je znaĆØilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider naÅ”ao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. PreÅ”li su preko mosta. Pippin je ubrzo naÅ”ao stazu kojom su nastavili put. NaiÅ”li su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naiÅ”li na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svaĆ°ali kako Ʀe ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su vjerojatno iÅ”li Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naiÅ”li na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kuƦi. Ubrzo su naiÅ”li na JahaĆØe. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju neÅ”to na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a JahaĆØi poĆØnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

Knjiga druga
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kuƦi. Frodo upita strop na sav glas gdje je i koliko je sati. NeĆØiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kuƦi i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i ĆØitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko Ʀe sve iƦi na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjaĆØki bodež i koÅ”ulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proƦi vrh Caradhras te su morali iƦi rudnicima Morije. U njima su pronaÅ”li knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali dogaĆ°aje. U knjizi su naiÅ”li na puno ĆØudnih zapisa. Odjednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu niÅ”ta nije bilo zato jer je nosio pancirnu koÅ”ulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu koÅ”ulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su doÅ”li u Å”umu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oĆØi, ukljuĆØujuƦi i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na oĆØima. DoÅ”li su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli vidjeti Å”to Ʀe se sve dogaĆ°ati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali ĆØamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja ĆØamcima opazili su Goluma. UspjeÅ”no su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokuÅ”ao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan ĆØamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

Delovi fabule:
Uvod:
Frodo, Sam i Pippin kreƦu na put.

Zaplet:
Tri hobita nalijeƦu na Crne JahaĆØe.

Vrhunac:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

Rasplet:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

Likovi:
Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i JahaĆØi

Pouka:
Koliko god da je zlo jako, dobro Ʀe ga nadvladati
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #49 poslato: 05 Maj, 2007, 04:30:54 pm »

Analiza djela
Djelo Ive AndriƦa Prokleta Avlija jedno je od njegovih najveƦih djela. Djelo nema ni poĆØetka ni kraja, to je priĆØa koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priĆØe se isprepliĆØu, u njima ƈamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priĆØa o ƈamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naƦinom pisanja pisac pokuÅ”ava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama veƦ i u drugima. AndriƦ sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.

Tematika u AndriƦevim djelima
AndriƦ se u veƦini svojih djela vraƦa daleko u proÅ”lost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priƦe vezane uz dogaĆ°aje na bosanskoj zemlji, ali AndriƦ ne prikazuje obiĆØne povjesne priƦe veƦ Å”to tajnovitije i ĆØudnije priƦe. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit ĆØovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje ĆØovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teÅ”ka.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima AndriƦ opisuje opƦeljudske i opƦeživotne slike.

Stil pisca
Ivo AndriƦ jedan je od najveƦih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baÅ” je to najveƦa privlaĆØnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epiĆØnost postigla nezaobilazan je AndriƦev klasiĆØan i star izraz, možda ĆØak i ā€œzastarioā€ u najplemenitijem znaƦenju rijeĆØi.PoĆØetkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu Å”to je Ʀinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na RadiƦa 1928 .godine veƦina se pisaca u znaku protesta vraƦa materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo AndriƦ, no to nije razlog da se odreknemo AndriƦeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jeziĆØne strane AndriƦ je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

3.Prokleta avlija

Ivo AndriƦ, pjesnik, pripovjedaĆØ, romanopisac, esejist, roĆ°en je 1892 u Dolcu kraj Travnika. Osn ovnu Å”kolu je polazio u ViÅ”egradu, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, BeĆØu Krakovu i Gracu, a zavrÅ”ava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. JoÅ” za vrijeme Austroā€“Ugarske vladavine AndriƦ se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata AndriƦ ulazi u diplomatsku službu te viÅ”e godina vrÅ”i dužnost ĆØinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, BukureÅ”tu, Madridu i Ženevi. Prije poĆØetka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujuƦi svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata AndriƦ izbija kao pisac medu vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo AndriƦ je poĆØeo pisati joÅ” prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i ĆØasopisima, kao Å”to su Hrvatski Ć°ak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalistiĆØkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. MeĆ°utim, poĆØetak njegova literarnog stvaranja oznaĆØen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914, te knjige Ex Ponto 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Ɛerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata AndriƦ objavljuje svoja najzrelija djela: GospoĆ°ica, TravniĆØka kronika i Na Drini Ʀuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i veƦ objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo AndriƦ je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava iskljuĆØivo realistiĆØkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko obiĆØnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. PrikazujuƦi u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavaĆØa medu kojima su se naÅ”li zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici ā€“ pored, dakle, tih slika jednog objektivnog druÅ”tveno ā€“ povijesnog stanja, AndriƦ je dao ono Å”to može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suÅ”tinu otjelovljenja u simbolima, meĆ°u kojima se kao jedan od najljepÅ”ih i najtrajnijih u naÅ”oj književnosti istiĆØe most na Drini. U novije vrijeme naroĆØitu je pažnju svojom dubinom i izražajnoÅ”Ć¦u privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetniĆØkim najboljim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najviÅ”u književnu nagradu u zemlji, 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne, koga su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo  se da turske vlasti uhvate neko pismo upuƦeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome podruĆØju. Zbog toga je uhiƦen i zatvoren u istražni zatvor poznat kao Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje viÅ”e ljudi, koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan KaraĆ°oz, zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Ɔamil-efendija, bogati mali TurĆØin iz Smirne. Fra Petar doznaje od Haima, mladiƦeva sugraĆ°anina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da svrha njegova prouĆØavanja povijesti buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, Å”to je bilo potpuno neistinito. Mladi Ɔamil, sin bogatog TurĆØina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjaĆØkom i asketskom naĆØinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ɔamil se, naime, zaljubio u kƦer maloga grĆØkog trgovca, no ovaj je iz nacionalistiĆØko-vjerskih razloga nije htio dati TurĆØinu za ženu, nego ju je prisilno udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog dogaĆ°aja Ɔamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posveƦuje nauci, pokazujuƦi osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem-sultana. Džem-sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utoĆØiÅ”te na otoku Rodu, gdije su vladali krÅ”Ć¦anski vitezovi. Od tada poĆØinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa ĆØak i samog Pape, a svi ga oni iskoriÅ”tavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da Ʀe ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Ɔamila posumnjaju da prouĆØava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima sliĆØnosti sa sadaÅ”njom situacijom na dvoru, gdje sultan takoĆ°er ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatoĆØeniÅ”tvu. Ɔamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriĆØa mu život Džem-sultana, tvrdeƦi da je njegov život identiĆØan sa Ɔamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noƦi prilikom sasluÅ”anja doĆ°e do tuĆØnjave izmeĆ°u njega i policije. Ɔamila iznesu - živa ili mrtva ā€“ ne zna se. Fra-Petar ga viÅ”e nikada nije vidio.

Likovi:
Ɔamil:
MladiƦ koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povuƦen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Ɔamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za uĆØenjem, za znanoÅ”Ć¦u, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali Å”to je sve to. Ɔamil ima mnoge sliĆØnosti s Džem-sultanom, a to su: uzaludnost borbe, nijema predaja bez priznatog poraza, bijeg od života, dobrovoljno izgnanstvo u svijet davno minulih ljudi i dogaĆ°aja. I tamnica im je bila zajedniĆØka: i jedan i drugi bili su zatvorenici bez krivice. I jednoga i drugoga utamniĆØila je misao o pravu da misle svoje misli. Može se reƦi da se Ɔamil zatvorio u ĆØetiri zida svoje duÅ”e kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku AndriƦ želio prikazati apsurdnost života gdje uĆØeni i bogati mogu takoĆ°er brzo postati bespomoƦni i krivi za zloĆØine koje jesu i nisu uĆØinili.

KaraĆ°oz:
KaraĆ°oz je u AndriƦevom dijelu Prokleta avlija vezan uz carsku tamnicu cijeli život. Kao upravnik on postaje ā€œpovijesna liĆØnostā€ te tamnice. KaraĆ°oz je duÅ”a Avlije, ali on je demonska duÅ”a. To potvrĆ°uje njegova proÅ”lost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeƦi u Avliji, ali se i dalje ponaÅ”a kao u proÅ”losti. Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. On valjano upravlja unutraÅ”njim mehanizmom svojih zatvorenika.

O delu:
Prokleta avlija, oveƦa pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon GospoĆ°ice, TravniĆØke kronike i Na Drini Ʀuprija. Za razliku od tih romana okvir dogaĆ°anja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je jednom, stjecajem okolnosti, dospio u najveƦi carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom, te sadrži mnogo arhaizama kako bi Å”to viÅ”e doĆØarala situacija onoga vremena. AndriƦ i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. MeĆ°utim taj preplet narodnosti dogaĆ°a se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj avliji susreƦu pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ɔamilom. AndriƦ je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatoĆØenika i o njihovu ponaÅ”anju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaÅ”kih dana u Splitu, Å ibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. OslikavajuƦi sudbinu Ɔamil-efendije, AndriƦ je zapravo dao portret svoga vremena.
Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simboliĆØki Å”arenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razoĆØaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataÅ”a. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propuÅ”ta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, ĆØija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastraÅ”ujuƦim oĆØima Latifage KaraĆ°oza, jasan je i vrlo ĆØitljiv. Kao i u životu samom, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj ĆØesto ima teÅ”kih tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjeƦuje viÅ”ak ili manjak, a za one koji su otiÅ”li ne pita viÅ”e nitko. Djelo Ive AndriƦa Prokleta Avlija nema ni poĆØetka ni kraja, to je priĆØa koja se vrti u krug. Ostvaruju se krugovi u krugovima, priĆØe se isprepliƦu, u njima Ɔamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priĆØa o Ɔamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim naĆØinom pisanja pisac pokuÅ”ava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama veƦ i u drugima.
Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom priĆØom o totalitarizmu putem vida pravde, ispriĆØanom smirenim reĆØenicama, koje su izraz izvanrednoga umijeƦa priĆØanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaƦa ĆØitavo Å”tivo, nedvojbeno je jedan od ponajboljih ostvaraja u cijelom AndriƦevu bogatom književnom dijelu.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #48 poslato: 05 Maj, 2007, 04:30:16 pm »

Ivo AndriƦ - Prokleta avlija

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan KaraĆ°os, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Ɔamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman     

Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je iÅ”la pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo JosiƦ, mladi fra Rastislavā€¦ Popisuje se imovina fra Petra. To je veƦinom raznovrstan alat. JoÅ” prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga viÅ”e nema. NajviÅ”e nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je ĆØesto priĆØao dogaĆ°aje iz svog života. NajviÅ”e je priĆØao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju OstojiƦa i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i sveƦenika iz  Albanije koje je bilo upuƦeno austrijskom internunciju u Carigrad. PismonoÅ”a je pobjegao, a poÅ”to u Carigradu nije bilo drugih sveƦenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni sasluÅ”ao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od djeĆØaka koji su sa ā€œÅ”tandaā€ ukrali smokvu do viÅ”estrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. ā€œprolazniciā€ koji su upuƦeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuƦi ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvoriÅ”te, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se Å”etaju po dvoriÅ”tu, a po noƦi odlaze u Ʀelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noƦi nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svaÅ”ta dovikuju i svaĆ°aju se te ĆØesto dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz Ʀelija i stvaraju male skupove gdje priĆØaju o raznim stvarima. NajviÅ”e se ljudi okuplja oko malog ĆØovjeĆØuljka Zaima koji je uvijek priĆØao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenĆØanjima. Neki su ga sluÅ”ali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili ĆØim bi on poĆØeo priĆØat.Sam položaj Proklete avlije bio je ĆØudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. ObiĆØno je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblaĆØilo, poĆØeo je puhati južni vjetar donoseƦi zadah truleži i smrad iz pristaniÅ”ta. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. ƈuvari su pokuÅ”avali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguƦe uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izaÅ”li na dvoriÅ”te zaboravljajuƦi svaĆ°e i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan KaraĆ°oz (groteskna liĆØnost turskog kazaliÅ”ta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj Å”koli. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, ĆØak i fiziĆØki. Napustio je Å”kolu i poĆØeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konaĆØno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova proÅ”lost jer je poznavao njihova okupljaliÅ”ta. Latifaga je imao kuƦu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doƦi od kuƦe do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje Ʀe se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako Ʀe se ponaÅ”ati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. ƈeste su bile i pritužbe na KaraĆ°oza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaÅ”titio od tuĆØnjava fra Petar je izabrao jedan zabaĆØen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva graĆ°anina iz Bugrske koji su ga primili bez rijeĆØi. Fra Petar je zakljuĆØio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeƦi dan probudio prvo Å”to je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridoÅ”log mladiƦa bilo je bijelo, blijedo. Oko oĆØiju je imao tamne kolute. Razgovor je poĆØeo sam od sebe. MladiƦ se zvao Ɔamil. ƈesto su razgovarali, a onda su po njega doÅ”li neki stražari. Bez rijeĆØi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mrÅ”av, tanak ĆØovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ɔamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poĆØeo priĆØati. Ɔalim je bio ĆØovjek mjeÅ”ane krvi. Otac mu je bio TurĆØin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojĆØicu. Kada je djevojĆØica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su roĆ°aci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. OtiÅ”la je u Atenu da bar tamo spasi naslijeĆ°e. Kada se vraƦala nazad, umrla joj je kƦerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreƦu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti joÅ” jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojĆØicom baĆØen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo neÅ”to neoĆØekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojĆØici i ispriĆØala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvaĆ°ale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispriĆØala drugima. Tako je priĆØa doÅ”la i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opƦe iznenaĆ°enje udala za nekog TurĆØina, Tahir-paÅ”u, i snjim imala sina i kƦerku. Sin je bio snažan, a kƦerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeƦe godine. Sin koji se zvao Ɔamil sve se viÅ”e predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paÅ”a, a mladiƦ je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za TurĆØina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ɔamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i ĆØitao knjige. Tada su poĆØele glasine da su Ɔamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se proĆØulo i Ɔamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ɔamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli niÅ”ta napraviti pa je Ɔamil odveden u zatvor. KaraĆ°oz nije volio politiĆØke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. VeƦ drugi dan ĆØovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod viÅ”e vlasti da se Ɔamil izdvoji i da mu se da posebna soba Å”to je i uĆØinjeno. IduƦih je dana fra Petar hodao dvoriÅ”tem, ali nije vidio Ɔamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ɔamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo poveƦalo. Odjednom Ɔamil poĆØne priĆØati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).         
To je bila priĆØao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaĆØi, a drugi ĆØovjek zle sreƦe i pogreÅ”nog prvog koraka. Ta su dva brata doÅ”la u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlaĆ°i Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivaĆØ i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjediÅ”te nekog katoliĆØkog reda i gdje je zatražio utoĆØiÅ”te. Primio je ga je Pierre dā€™Aubusson i doĆØekao s carskim poĆØastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je doÅ”ao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatoĆØen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je dā€™Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatoĆØeniÅ”tvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a dā€™Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Å panjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to uĆØinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim poĆØastima. Dok je Ɔamil to priĆØao fra Petar ga ĆØesto nije mogao sluÅ”ati i pratiti, ali Ɔamil to nije ni primjeƦivao. Jednog se dana Ɔamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ɔamila doÅ”li neki ĆØinovnici, da je doÅ”lo do svaĆ°e i obraĆØuna. Ne zna se da li je Ɔamil mrtav ili samo premjeÅ”ten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar ĆØesto razmiÅ”ljao o Ɔamilu. Jednom dok je tako razmiÅ”ljao netko mu je u ruku stavio poruku da Ʀe za dva dana biti osloboĆ°en. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je puÅ”ten i otiÅ”ao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema viÅ”e priĆØanja. MladiƦ ĆØuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: ā€œDalje!ĀØPiÅ”i: jedna testera od ĆØelika, mala njemaĆØka. Jedna!"


2.Prokleta avlija

BiljeŔka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedaĆØ, pjesnik i esejist. Ivo AndriƦ roĆ°en je 9. 10. 1892. godine u siromaÅ”noj obrtniĆØkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u ViÅ”egradu, gdje je zavrÅ”io i osnovnu Å”kolu. Gimnaziju je pohaĆ°ao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teÅ”koƦa i prepreka, AndriƦ je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, BeĆØu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoÅ”kolac i student AndriƦ sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno osloboĆ°enje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuƦeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuƦi nikakvo preÅ”tampavanje i objavljivanje svojih djela.Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u ĆØasopisu Bosanska vila, a neÅ”to kasnije i svoje prevode O. ŽupanĆØiƦa, M. Aleksandra, V. Levstika ā€¦ Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedaĆØku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. IzmeĆ°u dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini Ʀuprija, TravniĆØka kronika, GospoĆ°ica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, PriĆØa o vezirovom slonu, Lica ā€¦Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. MeĆ°u njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o NjegoÅ”u, Vuku, KoĆØiƦu ā€¦Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najviÅ”u književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Likovi
Ɔamila: mladiƦ koji se takoĆ°er nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povuƦen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. ƈamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za uƦenjem, za znanoÅ”Ć¦u, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali Å”ta je sve to.
Možemo reƦi da se ƈamil zatvorio u ĆØetiri zida svoje duÅ”e kojoj se nitko nije smio približiti. U tom  je liku AndriƦ želio prikazati apsurdnost života gdje uĆØeni i bogati mogu takoĆ°er brzo postati bezpomoƦni i krivi za zloĆØine koje jesu i nisu uĆØinili.

KaraĆ°oz: možemo reƦi, da je glavni glumac AndriƦeva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu ĆØitav život. Kao upravnik on postaje ā€œpovjesna liĆØnostā€  te tamnice.
KaraĆ°oz je duÅ”a Avlije, ali on je demonska sotonska duÅ”a. To potvrĆ°uje njegova proÅ”lost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeƦi u Avliji, ali se i dalje ponaÅ”a kao u proÅ”losti.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #47 poslato: 05 Maj, 2007, 04:29:09 pm »

Antun Gustav MatoÅ” - Proza

BiljeŔka o piscu:
MatoÅ”, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. UĆØiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, MatoÅ” u Å”estom razredu napuÅ”ta gimnaziju i odlazi u BeĆØ na vojnu veterinarsku Å”kolu, koju nije svrÅ”io. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vraĆØa se kuƦi. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, MatoÅ” nije imao stalnog zaposljenja. ŽiviƦi teÅ”ko MatoÅ” se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove rijeĆØi.MatoÅ” se ogledao u viÅ”e književnih rodova: piÅ”e feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muziĆØne, likovne i kazaliÅ”ne kritike, pjesme, a okuÅ”ao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Punu mjeru svoga talenta dao je MatoÅ” u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, piÅ”uƦi redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuƦi pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uoĆØio bitne karakteristike umjetniĆØkog opusa. ƈesto Ʀudljiv, cjeneƦi katkada kalambur viÅ”e od misaono staložene ocjene, on je ipak u veƦini svojih sudova taĆØan i njegova se miÅ”ljenja ĆØesto javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspjeÅ”niji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. MatoÅ” stvara pokretan, živ, prodoran jezik, posluÅ”an instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog ĆØovjeka. MatoÅ” je naÅ” veliki književnik u punom znaĆØenju rijeĆØi.

MatoŔevo prozno stvaralaŔtvo:
MatoŔeve novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (MoƦ savjesti, Kip domovine leta 188*, MiÅ”, Nezahvalnost, Pereci, friÅ”ki pereci, ƈestitka);Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U ĆØudnim gostima, Camao, BožiĆØna priĆØa, Samotna noƦ);Umorne priĆØe (O tebi i o meni, MoƦ Å”tampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tiÅ”ini, DuÅ”evni ĆØovjek, Lijepa Jelena, On, PoÅ”tenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskrÅ”ĆØa, Sjena).
MatoÅ”eva proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaƦem kajkavskom kraju, zagrebaĆØko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o ĆØudacima, neobiĆØnim tipovima i nevjerojatnim malograĆ°anskim zgodama; o graĆ°anskim inteligentima i tragiĆØnim scenama i sudbinama.

Prvi krug je nastao joÅ” u živoj matici prve faze naÅ”eg realizma, dvojen je pravaÅ”kim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristiĆØne i puĆØke sredine.

Drugi krug ponajviÅ”e je nastao u polemiĆØkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priƦe - otvara put psiholoÅ”koj prozi, otkriva tematiku psiholoÅ”kih složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je MatoÅ” prikazao ĆØudnog bizarnog pojedinca koji je bio ā€œvudren na svoju stranuā€, koji je sve mrzio:

ā€œTaj demokrat, pripovjednik sveopƦeg bratimstva i usreĆØitelj je dakle neobiĆØno mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviÅ”e puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previÅ”e laska sreĆØnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglaĆ°eno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlaĆØno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...ā€

(Osveta ogledala)
MatoÅ”eve novele i proza, koje su vezane za domaƦe tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, istiĆØu se svojom neposrednoÅ”ĆØu i izvornoÅ”ĆØu. Iako su ĆØesto baĆØene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, znaĆØajna su pojava u naÅ”oj književnosti, navjeÅ”taju jednu novu stilsku proznu moguĆØnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.

Pejzaž u MatoŔevom proznom stvaralaŔtvu:
U MatoÅ”evom proznom stvaralaÅ”tvu pejzaž se ĆØesto javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na neÅ”to drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz ĆØitavo dijelo. MatoÅ” isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smjeÅ”ta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva MatoÅ”eva djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopƦe. IskonĆØana MatoÅ”eva osjetljivost za boju, zvuk i miris uĆØinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: ā€œSan se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno groÅ¾Ć°e kao plamen, bijelo gori kao Ʀilibar, a modro se crni kao tisuƦ stisnutih brganica ispod jesenjeg liÅ”Ć¦a koje se napilo krvi sunĆØane...
Sunce zalazi, Å”umovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a rijeĆØni val Å”uÅ”teƦi kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade puÅ”iti mlijeĆØna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ruĆØati draguljno trunje, padajuƦi sa neba vedroga, veĆØernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubiĆØasti trag zaÅ”log sunca, iÅ”ĆØezava u ljubiĆØastom poljupcu kojim slavi veseli ibijeli dan sumornu, barÅ”unastu noƦ!ā€
(SAMOTNA NOƆ)

ZakljuĆØak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, MatoÅ” je nastojao u naÅ”em jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao rijeĆØi i usklaĆ°ivao sonornost vokala i konsonanta. MatoÅ”eva je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragiĆØno osjeƦanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristiĆØni bunt.
MatoÅ” je zaĆØetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su politiĆØko geslo ĆØitavih generacija:
ā€œI dok je srca, bit Ʀe i Kroacije!ā€
(Pri svetom kraju)
ā€œVeƦ je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca muÅ”lih ĆØrni raj,
Ko kotiĆØek veƦ kriĆØi za vrati
HajĆØi SmiljĆØek, hajĆØek picej moj!ā€
(HrastovaĆØki nokturno)
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #46 poslato: 05 Maj, 2007, 04:28:29 pm »

Turgenjev - OĆØevi i deca

Sadržaj:
Radnja romana zapoĆØinje 20. maja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, doĆØekuje sina Arkadija, koji treba stiƦi iz Petrograda gdje je upravo zavrÅ”io Univerzitet. Nakon petosatnog iÅ”ĆØekivanja, Arkadije konaĆØno stiže ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova doktora i prodoslovca kojeg veoma cijeni i poÅ”tuje. Svi zajedno odlaze na Marjino ā€“ Nikolajev posjed na kome je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom MaÅ”om i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: MaÅ”a je umrla, ondje se joÅ” nastanio Nikolajev brat Pavle PetroviĆØ, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu FenjeĆØku s kojom ima Å”estomjeseĆØnog sina.VeƦ sasvim na poĆØetku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog FenjeĆØke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve isliĆØne nesuglasice zbivaju se meĆ°u njima no velika ljubav izmeĆ°u oca i sina ipak i malo pouÅ”tanje s obe strane ne dopuÅ”ta pravu svaĆ°u. MeĆ°utim pravi sukob nastaje izmeĆ°u Bazarova i Pavla PetroviĆØa. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve nijeĆØe i niÅ”ta ne priznaje, Pavle PetroviĆØ je pravi aristokrata, uglaĆ°en, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. TAko dani prolaze u sitnim i veƦim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja IljiĆØa, daljnjeg roĆ°aka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da doĆ°u u grad. MeĆ°utim Pavle i NIkolaj ne žele sluÅ”ati njegova hvalisanja, pa umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristeƦi tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje veƦ pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah oĆØarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom veƦ sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer , kako se ĆØini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnoduÅ”an prema Ani i to ga strahovito ljuti jer za njega idealna, romantiĆØna ljubav je potpuna besmislica,. MeĆ°utim osjeƦajima se ne može upravljati i on joj napokon izjavljuje ljubav Odincovoj, Ona iako nije ravnoduÅ”na prema njemu odbija ga jer joj je duÅ”evni mir ipak draži.Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga doĆØekuju s gotobvo ka oÅ”to je Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. MeĆ°utim tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo meĆ°u Arkadijem i Bazarovim raspiruje. Bazarov ne povrijeĆ°en i nestrpljiv želi raditi nove pokuse i seciranja nesmetano kao kod Kirsanovih samo ovdje ton nije moguƦe ā€“ roditelji ga nisu vidjeli tri godine.
I oni ponovo odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovo upuÅ”ta u prepirke s Pavlom PetroviĆØem i to konaĆØno dostiže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknu Bazarovoljevom sklonoĆØƦu FenjeĆØki koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju Pavle je ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna a Bazarov mu pruža lijeĆØniĆØku pomoƦ i Pavle mu na odlasku pruža ruku nastoeƦi biti velikoduÅ”an.
Arkedije je otiÅ”ao od kuƦe veƦ prije ovog dogaĆ°aja pod izlikom da ima nekog posla u gradu. No zapravo odlazi u Nikoljskje ni sam svjestan da ga zapravo Katja vuĆØe ondje. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovo zbližuje s Anom i oni oboje uživaju zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve viÅ”e svjestan svoje ljubavi prema Katji on je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov takoĆ°er odlazi svojoj kuƦi. Ondje pri radu sa bolesnicima zarazi se tifusom i nema mu pomoƦi, zato Å”alje poruku Ani da je na samrti. Ona dolazi veƦ slijedeƦeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovh nekolik mjeseci nakon ovog žalosnog dogaĆ°aja slavi se ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i FenjeĆØke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Drezdenu gdje ima poznanika meĆ°u Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna takoĆ°er se udala, meĆ°uutim ne iz ljubavi veƦ iz uvjerenja, za jednog od buduƦih ruskuh javnih poslanika, veoma pametnoh ĆØovjeka s kojim možda i doživi ljubav.
A Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sino grob i gorko plaĆØu nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Likovi:
Ana Sergejevna Odincova ā€“ pametna, vrlo otmjena žena smanirima, slobodnih ilibralnih shvaƦanje, vrlo drži do sebe, svojeg reda i mira ā€“ vanjskog a tako održava i unutarnji, nestrpljiva je i uporan, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje veƦu pažnju jer je ova veƦ stara i nesnosna
ā€œZaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuÅ”tale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje fuksije na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamiÅ”ljeno, posmatrale su svijetle oĆØi pod blago uzdignutim bijelim ĆØelom, a usne su se smijeÅ”ile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.ā€
ā€œBila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuÅ”tene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baÅ” mirno, a ne zamiÅ”ljeno, gledale su svijetle oĆØi ispod blago nadnesena bijela ĆØela, a usne se jedva primjetno smijeÅ”ile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i priliĆØno snažnog karaktera.ā€
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privuƦi Bazarova koji se unatoĆØ svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oĆØi odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga proÅ”la u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u niÅ”ta snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maÅ”tu. Iako je bila mlada, ĆØinilo joj se da živi cijelu vjeĆØnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, niÅ”ta Å”to bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: ā€œNe!ā€, zakljuĆØi napokon. ā€œSam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja Å”aliti, duÅ”evni je mir ipak neÅ”to najljepÅ”e na svijetu.ā€Å½ivot na selu imao je toĆØna pravila. ā€œRed se mora poÅ”tivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.ā€ , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve ā€œÅ¾ene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je neÅ”to, a da ni sama nije znala Å”to. Zapravo nije htjela niÅ”ta, a ĆØinilo joj se da želi sve.ā€ Ponekad je maÅ”tom prelazila granice dopuÅ”tenog i razmiÅ”ljala o svemu. ā€œDuÅ”u bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali ĆØim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne puÅ”ta taj prokleti vjetar.ā€ Možda je i on bio kriv za njezinu hladnoƦu, za smatranje ljubavi neprirodnim osjeƦanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuĆ°enja. Možda ju je on spreĆØavao da osjeƦa i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokuÅ”ala.

Jevgenije Vasiljev Bazarov ā€“ sposoban, inteligentan i obrazovan mladi ĆØovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previÅ”e zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energiĆØan, ne Å”tedi nikoga, ali ipak u njemu postoje svi osjeƦaji (ljubav prema Ani, odgaĆ°a cijeli dan reƦi ocu da sutradan odlazi, a majci ni ne spominje) koje ni sam sebi ne želi priznati
ā€œDugaĆØko i mrÅ”avo, Å”irokog ĆØela, sa nosom u vrhu ravnim a prema bradi Å”iljatim, krupnih zelnkastih oĆØiju i zaliscima boje pijeska koji su se spuÅ”tali, ovo lice je izražavalo samouvjerenost i pamet a oživljavao ga ej smireni osmijeh.ā€

Arkadije Kirsanov ā€“ obrazovan, mladiƦ privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne nijeĆØe svoje osjeƦaje i ne pokuÅ”ava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno, gotovo djeĆØaĆØki voli Katju i oca, uživa u prirodi

Nikolaj Kirsanov ā€“ prije svega veoma dobar ĆØovjek, veoma razborit sa snažnim oĆØinskim osjeƦanjima, klasiĆØno je odgojen i obrazovan a najveƦi užitak predstavlja mu obiteljski život.
ā€œPosljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u maju 1859. godine osijedjelog, punaĆØkog i pomalo pogrbljenog...ā€, imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih oĆØiju i mekane rijetke kose.

Pavle PetroviĆØ Kirsanov ā€“ tipiĆØni predstavnik aristokracije, veoma obrazovan ĆØovjek, strogih moralnih naĆØela koja mu možda ponekad smetaju da razumnije sagleda neÅ”to, uvijek uglaĆ°en i pristojan, nesretan u ljubavi ā€“ iako je imao mnogo žena i tako reƦi nije bilo one kojoj se nije sviĆ°ao, postojala je jedna žena koju nitku nije zaboravio ā€“ toliko je bila izuzetna pojava ta kneginja R. I ona je imala vezu sa Pavlom no ubrzo se ona ohladila prema njemu a tada je on skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ni bi li je ponovo osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko i otada ga je neprekidno izbjegavala, a on viÅ”e nikako nije mogao pronaƦi mir; tek nakon viÅ”e godina neprekidnog lutanja konaĆØno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom.
ā€œ... ali je u taj ĆØas uÅ”ao u salon ĆØovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim ĆØizmicama ā€“ Pavle PetroviĆØ Kirsanov. Po izgledu imao je ĆØetrdeset i pet godina, njegova kratko oÅ”iÅ”ana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žuƦkasto ali bez bora, neobiĆØno pravilnih crta i skladno kao isklesano najtananijm postupkom. Posebno su lijepe oi, sjajne, crne, duguljaste. Cio izgled Arkadijevog strica, raskoÅ”an i rasan, saĆØuvao je mladalaĆØku vitkost i uspravnost, Å”to se najĆØeÅ”Ć¦e gubi posliej dvadesete godine.
Pavle PetroviĆØ je izvadio iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugaĆØkih noktiju, koja je djelovala joÅ” ljepÅ”e zbog snježne bjeline manžetne, priĆØvrÅ”Ć¦ene krupnim opalom, i pružio ju je sinovcu.ā€

Fedosja Nikolajevna-FenjeĆØka ā€“ draga i mila ženica, obiteljski orjentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja
ā€œBila je to mlada dvadesettrogodiÅ”nja žena, bjeloputa i punaĆØka, tamnih oĆØiju i kose, crvenih djeĆØje nabubrelih usana i nježnih ruĆØica. Na sebi je imala urednu pamuĆØnu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku ĆØaÅ”u kakaoa i, spustivÅ”i je pred Pavla PetroviĆØa, obuzeo ju je stid ā€“ vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.ā€

Katja ā€“ draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophoĆ°enja, vesela i uĆØtiva, voli prirodu
ā€œ...a za njim je uÅ”la osamnaestogodiÅ”nja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s neÅ”to oblim ali prijatnim licem i tamnim oĆØima. Nosila je punu koÅ”aru cvijeƦa.ā€
ā€œKad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno ā€“ strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružiĆØaste ruke sa bjelkastim kružiƦima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena...Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.ā€

Pejsaž
Funkcionalni ā€“ ā€œ...a nad njima u liÅ”Ć¦u breze zeba je bezbrižno pjevala svoju pjesmicuā€ ā€“ on je prosi
Pano - ā€œTako je razmiÅ”ljao Arkadije... i dok je ramiÅ”ljao proljeƦe je uĆØinilo svoje. Svuda okolo jzlatasto se zelenjelo, sve se bujno i blago talasalo i blistalo pod mirnim disanjem toplog vjetriƦa ā€“ sve, drveƦe, žbunje i trava. Svuda su se neprekidanim glasnim pjevom razlijegale pjesme Å”eva, vivci su kliktali izvijajuƦi se iznad niskih livada ili su Å”utke prtrĆØavali preko grumenja; privlaĆØno se crneƦi Å”etkali su gaĆØci izmeĆ°u nježnog zelenila tek izniklog jarog žita i nestajali u blago pobjeljeloj raži, da bi tek urijetko njihove glavice izvirile iz njenih valova boje dima.ā€

Razlike oĆØeva i djece:
ā€œTako smo ti mi ā€“ priĆØao je tog istog dana poslije ruĆØka Nikolaj PetroviĆØ svom bratu sjedeƦi u njegovoj radnoj sobi ā€“ svrstani meĆ°u zaostale ljude, naÅ”e je vrijeme proÅ”lo. Ko zna? Možda je Bazarov u pravu, ali priznajem veoma me boli samo jedno: nadao sam se da Ʀu se upravo sada zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a proizlazi da ja zaostajem, da je on otiÅ”ao ispred mene i da se ne možemo razumjeti.ā€
ā€œZa vrijeme prepirke sjedio je kao na žeravici i samo je bolno, kriomice bacao pogled na Arkadija. ā€“ ZnaÅ” ĆØega sam se sjetio, brate? Jednom sam se posvadio s pokojnom majĆØicom, ona je vikala na mene, nije me htjela sasluÅ”ati... Na kraju sam joj rekao: vi me, Å”tono se veli, ne možete shvatiti, mipripadamo razliĆØitim geeracijama. Ona se straaÅ”no uvrijedila, a ja sam pomislio: Å”to da se radi? Pilula je gorka, ali mora se progutati. Eto, sada je doÅ”ao red na nas i naÅ”i nasljednici nam mogu reƦi: vi niste naÅ”a generacija, progutajte tu pilulu.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #45 poslato: 05 Maj, 2007, 04:27:46 pm »

Likovi
On zamiÅ”lja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladiƦa : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i oĆØajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojĆØica koju muĆØi žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraƦene ljubavi.

Pripovjedanje u prozi u predrenesansi
BuduƦi da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviÅ”e cijenjen naĆØin književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stjeĆØe status književnog motiva, ne ĆØudi da je Boccaccio joÅ” neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetiĆØkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

Žanrovska obilježja   
Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopƦe, upuƦuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su ĆØetiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je veƦ tada oznaĆØavala pripovjetku uopƦe. Druga je priĆØa, vrsta vezana uz kraƦe komiĆØne pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je oznaĆØavala kraƦi tekst u kojem se alegorijski i pomoƦu usporedbe iznosi neki moralni i pouĆØni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

Prethodnici 
Iako se kraƦi prozni oblici mogu naƦi veƦ u antiĆØkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljeƦima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema razliĆØita podrijetla, od antike, preko istonjaĆØkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. NajznaĆØajnija djela prije Boccaccia su : PriĆØe o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. MeĆ°utim najznaĆØajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju graĆ°anski komunikacijski ton.

Sljedbenici
Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priĆØe i Cervantes ā€“ Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujuƦi Dekameronu nedvojbeno kljuĆØna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.
Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

Kratak sadržaj
Upravo otvoreni stil ĆØini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komiĆØno-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog ĆØovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive priĆØice.

Dan prvi, uvod
Firencu, najljepÅ”u od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je poĆØela u istoĆØnim stranama, a zatim se Å”irila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan lijeĆØnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuĆ°eni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestraÅ”eni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. PoÅ”to nisu naÅ”li drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedeƦim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su takoĆ°er odluĆØile da odu iz grada(34). Prije nego su poÅ”le odluĆØile su da im treba muÅ”karac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella doÅ”li Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.
 
Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi
Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.
Misao: UnatoĆØ svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer Ʀemo tako lakÅ”e prebroditi probleme.

Dan prvi, novela prva
Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia poĆ°e u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kuƦi dva brata. . LijeƦnici mu govore da Ʀe uskoro umrijeti(42). BraƦa se uplaÅ”e Å”to Ʀe sada, jer mu nijedan fratar neƦe dati odrjeÅ”enje jer je užasan ĆØovjek i neƦe ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit Ʀe ga u neku jamu, a onda bi narod napao braƦu i možda ih ĆØak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveƦe poĆØasti, a narod ga poĆØne Å”tovati kao sveca(49).

Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost
Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije iÅ”ao u crkvu, ubijao je i zalazio u krĆØme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braƦa Firentinci, Musciatto Franzesi, BurgunĆ°ani
Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog ĆØovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, Å”to se može zakljuĆØiti iz posljednjeg ulomka novele.
Izvadak iz kritike : Ā«O CiappellettuĀ» 120-121 str.

Dan drugi, novela treƦa
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potroÅ”ili sve Å”to su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potroÅ”ili joÅ” brže. Njihov neƦak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odluĆØio vratiti kuƦi. Na putu je sreo kraljevu kƦer preobuƦenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenĆØanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih striĆØeva.
Tema: Rasipnost troje braƦe i ljubav Allesandra i princeze
Likovi: Allesandro(60), troje braƦe, princeza(62), papa, princezina pratnja
Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim moguƦnostima, a sreƦa Ʀe nam se kad-tad nasmijehnuti.

Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). MisleƦi da Ʀe u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u sijeĆØnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeƦa i drveƦa pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoƦ ĆØarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da Ʀe je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).
 
Tema: Dianorino obeƦanje Ansaldu
Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, ĆØarobnjak, sluge
Misao: Ako neÅ”to obeƦamo, onda to obeƦanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu


   
Sacuvana
   

 Sacuvana
Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi gore
  Stampaj  
 
Prebaci se na:  

Pokrece MySQL Pokrece PHP Powered by SMF 1.1.9 | SMF © 2006, Simple Machines LLC
Joomla Bridge by JoomlaHacks.com
Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!

Statistika

Na sajtu su trenutno 0 gost/a i 0 clan/a.
mod_vvisit_counterDanas132
mod_vvisit_counterJuce276
mod_vvisit_counterOve nedelje132
mod_vvisit_counterOvog meseca6112