Lektira,pismeni i seminarski radovi...

[Dacha]

Charles Dickens - Oliwer Twist

Beleška o piscu:

Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obièno nazivaju Englezi), to jest državni èinovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilièno dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipièni malograðani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj  srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog èinovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom seæanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao èoveka i pisca.
Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Poseæivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatoèeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo.
Godina 1836. znaèajna je u pišèevu životu. Poèetkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kæerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi meseèni svešèiæ Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humoristiènog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.
Posednji mu je završeni roman Naš zajednièki prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.

O delu:

Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasiènim receptima. Glavni junak, koji je obièno uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opaèina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajèešæe se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poroèni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobroèinitelji nagraðeni. Ipak, premda obièno unapred znamo kako æe neki Dickensov roman završiti i kakva æe sudbina snaæi njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastièna.
Sve navedeno možemo naæi u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragiènih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muèe do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, veæ je to i galerija likova, od dobroæudnih plemiæa, prosjaka, beskuænika, lopova do nakaza i ubojica.

Opis glavnog lika:
 
Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Meðutim, priroda ili nasleðe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujuæi oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.
“Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroèe, a stanujem u Pentonvileu.”

Pouke i kritike:
Teško bi bilo naæi nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsiæušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastièni, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to zaèinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje  sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera èitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan.
 “Oliver Twist” sadrži mnoge tipiène oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlaèna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom veæ proèitali, naæi æe uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje æe rado preèitavati te nikad neæe zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.
Mislim da se najugodnije i najsigurnije oseæao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreæe i zla što snalaze dobrog i naivnog deèaka Olivera od njegovih malih nogu? Deèaka kojega upoznajemo na njegov deveti roðendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava meðu ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad doðe u London, gotovo neprestano živi negde izmeðu tamnice i groba. I kako da èitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva olièenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!
Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno oèituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja æe mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plaèno i otužno raspoloženje izazvan u èitaelja.

[Dacha]

Franz Kafka - Preobražaj

Bleška o piscu:

Kafka, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beè 3. 6. 1924), austrijski književnik. Poreklom iz imuæne porodice praškog Jevreja. Radi leèenja putovao u Nemaèku, Italiju, Francusku, Švajcarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u teskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka veæ u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje æe ga muèiti celoga života. Neki se poèetnèki fragmenti ili prvobitne pripovesti javljaju kasnije kao delovi romana ili kao nove, preraðene celine pokazujuæi tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogaèuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforistièkim izrazom. Kafkin svet nije više onaj  klasiènog realistièkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov èovek je usamljen i uplašen, deo mehanizma èiji mu je sastav nepoznat, a cilj nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoæ pred višim silama i u nihilizam, èesto prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforistièan izraz, doterane realistièke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforièka proza ostavlja utisak složene alegorije, za koju nema odreðenog racionalnog kljuèa, i svet koji ona sadržava gubi se u beskonaènoj perspektivi alogiènosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konaène odgonetke.

Odnosi meðu likovima:

Otac: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuèe i ne pušta ga da uopšte izaðe iz kuæe, ne pušta ga èak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gaðao jabukama i jednom ga je pogodio u leða, a posle umire zbog toga.

Majka: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi videti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da èuje njihov glas da bi se razveselio.

Greta:  Greta je jedina u porodica koja stvarno voli  Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namerama da je upiše u konzervatoriji, buduæi da je tako lepo svirala. No i ona ga poèinje zanemarivati, diže ruke s njega.

Tematika:

Kafka u ovom delu prikazuje otuðenost Gregora. On je èovek,  ali je sasvim drukèiji, razlièit i stoga ga nitko ne voli, cela porodica ga mrzi i hoæe ga se rešiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Uprkos svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, celi njegov svet je mala soba iz koje nesme izaæi. Jako se bojao oca koji ga je mrzeo i hteo je uèiniti bilo šta da bi ga se rešio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leða. Mama ga je takoðe volela, ali upravo zbog toga ga nije želela videti jer nije podnela sve to.

Zakljuèak:

Kafkin je svet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Meðutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svet u kome je Kafka voðen i u kome je on živeo jeste onaj Staroga zaveta. On je taj svet napustio, ali ga se nije rešio, transponirao ga je u svoje vreme, zapravo ga je uèinio bezvremenskim. Posebna poruka sveta Starog zaveta jeste apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran naèin.

[Dacha]

Ivan Gunduliæ - Osman

Posljednjih godina svog života Gunduliæ piše složeni ep Osman, koji je, iako saèuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeæu. Iz neutvrðenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuraniæ. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkoèeviæ i M. Zlatariæ. I drugo Gunduliæevo slavno djelo, polimetrièna pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gunduliæevo dramsko djelo, veæ je on autor i deset drama, kojih se, nazivajuæi ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gunduliæ spominje u predgovoru u potpunosti je saèuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomièno saèuvane. U istom predgovoru Gunduliæ se odrièe i svojih mladenaèkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Saèuvano Gunduliæevo svjetovno pjesništvo ukljuèuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospoðe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od velièanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktiènih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gunduliæ utemeljuje žanr religiozne poeme, koji æe nasljedovati I. Buniæ, I. Ðurðeviæ, A. Kanižliæ i dr.
 
Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gunduliæevih kraæih pjesnièkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gunduliæa, drugo izdanje, prir. Ðuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.
 
Gunduliæev je ep Osman postao predmetom znanstvenog prouèavanja tek krajem 19. stoljeæa, no to ne znaèi da je najznaèajnije Gunduliæevo djelo ostalo nepoznato èitateljskoj publici. Ep je velièan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado èitan i stoga u 17. i 18. stoljeæu više puta prepisan. Gunduliæevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gunduliæ nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred èitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gunduliæevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a dogaðaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajuæi ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuraniæa iz 19. stoljeæa.

Gunduliæev Osman zapoèinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

Ah, èijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve æeš paka niže pasti.

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u  razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoæ osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoæima te smrt Osmanova.

 U prvom pjevanju Osman odluèuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjièare, odluèuje objaviti da se sprema na hodoèašæe u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao uèiniti. Osman prihvaæa savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao uèvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji æe mu na kraju doæi glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posveæeno je treæe pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantiènoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaruènici poljskog plemiæa Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odluèuje prerušena u ugarskog plemiæa krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaruènika koji je tamo zatoèen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunèanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob izmeðu Sokolice i poljskog kraljeviæaVladislava. Vladislav svladava Sokolièinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošæu odmah oslobaða. Sokolica obeæaje da više neæe ratovati po poljskim zemljama i kreæe put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoæimske bitke. On u bježeæim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedeæem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoæ hodža trebali pobuniti janjièare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlaèe s njega odjeæu, posjednu ga na kljuse i vode do novoustolièenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeæa slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smræu.

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoæimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teèe kronološkim slijedom i obraðuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Razlièitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i razlièito udaljena pripovjedna vremena. Neobièna raslojenost potakla je neke povjesnièare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posveæena  zbivanjima u Poljskoj  i Smrti Osmanove – koja obuhvaæa sudbinu mladog sultana.

Osan je u epu prikazan kao lijep èovjek, crnih oèiju, sjajne kose i rumenog lica:
  Mlaðahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oèi, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potjeèu iz kruga janjièara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i  ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Buduæi da je stavljen u mnoge antitetièke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamèene èitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na poèetku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moæi:

U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car èestiti.

Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh èela.
         (II, 81-88)

Na kraju ona još više pojaèava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjièari odvode u Jedi-kulu:

Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.

Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viðaše se rob istini.
                     (XX, 49-56)

Poljski kraljeviæ Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odluèio o Osmanovoj sreæi i  kao "sivi soko od sjevera"  prerasta u simbol kršæanske pobjede. On je malo kad izravno ukljuèen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je èesto prisutan u iskazima drugih aktera prièe:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
                     (IV, 61-64)

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantièna ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaruènica poljskog plemiæa Korevskog. Nakon što ga u hoæimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaruèniku.

Stihovi epa veèinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujuæi miran nije;

ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroèi,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoèi.

Analiza retorièkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je èesto upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipièan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrièno nabrajanje, kontrasti, igre rijeèima i naravno metafora i antiteza. . Gunduliæ nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro èelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gunduliæeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipièan za Dubravku:

O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
         (VII, 113-116)

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gunduliæ je morao imati i bogat rjeènik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

Najveæe Gunduliæevo djelo, ep Osman, èija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi èitatelja što više zaèudila. Misaone rijeèi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode èitaèa na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.

[Dacha]

Ernest Hemingway - Starac i more


Bilješka o piscu:
Hemingway, Ernest (1898 - 1961), amerièki književnik.
Za Prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što æe mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga graðanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašistièkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna liènost.
U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i meðu francuskim partizanima, sudjelujuæi i u oslobaðanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povjesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu èovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošæu..
Usvojim dijelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom èovjeku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeæi s prirodom, odajuæi se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom èasti i stoièkom disciplinom. Sukus života je igra sa smræu, koja za Hemingwaya ima gotovo obredni znaèaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rjeènikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih reèenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkteristiènog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u našem stoljeæu valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene èitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.
Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.


Santiago:
Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlaèenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim oèiju, izgledako staro, a oèi su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.

Sadržaj:
Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih èedrdeset dana s njim je bio jedan djeèak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na razlièite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i poèelo je jako vuæi. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skoèila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna meèarica. Muèio se Santiago s njom tri dana i tri noæi da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odluæio se za brz povratak na obalu. Meðutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeæi, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od meèarice ostale su samo glava i kosti.Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.
Slijedeæeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obeæao da æe od sad na dalje uvijek iæi na pecanje s njim.

Analiza dijela:
Hemingway je u ovoj prièi izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se oèajnièki bore za svoju sreæu, muæe se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mraène sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek znaèila što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznaðu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja æe mu donijeti sreæu, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Meðutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, veæ se sprema zajedno s djeèakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Èovjek nije stvoren da bude pobijeðen. Èovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Ideja:
Hemingway upuèuje svoju poruku o neophodnosti èvrstine i integriteta èovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i djeèak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

Zakljuèak:
Iako nesretan, Santiago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazeæi vlastita ogranièenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošæu i odluènošæu.

[Dacha]

Daniel Defoe - Robinson Crusoe



Daniel Defoe, engleski pripovjedaè, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je  ½Život i èudne neviðene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka½ zasnovan je na stvarnom dogaðaju.
To je prièa o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treæi dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici  ½Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders½ . Istièe se i njegova kronika o epidemiji kuge ½Dnevnik kugine godine½ .   

Nakon bijega od kuæe Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piæe, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, poèeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeæi se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je dogaðaje na otoku. Istraživajuæi otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voæa. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voæa, poèeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove èak je poèeo praviti košare od pruæa. Zbog svoje znatiželje èak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajuæi razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti poèeo moliti, to je obièno èinio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuðe. Velika želja za povratkom kuæi navela ga je na izgradnju èamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Èamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim èamcem uputio ka puèini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odluèio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveæi strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na puèini. Nadu je izgubio kada je svojim èamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren veæ nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je veæ napustila brod. Jedne noæi Robinson je usnuo neobièan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u poèetku pribojavao, odluèio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili èamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.

Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz.

[Dacha]

Dante Alighiere - Pakao


Bilješke o piscu:
U Danteovom djelu odrazio se cjelokupan život medijavalnog svijeta i po Engelsvim rijeèima bio je on " u isti mah posljednji pjesnik srednjeg vjeka i rvi moderni pjesnik". Pisac i politièar koji ljudsko djelovanje dleda u sklopu nepromjenjivih morlnih zakona. Dante je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme izmeðu dužnosti i osjèaja, misaonosti i akcije.

Mjesto radnje:
Pakao

Lica:
Dante Alighiere
Vegilije
Beatrice

Sadržaj:

I pjevanje
Prema Danteovu shvaæanju èovjek na pola svog života kreæe na zagrobna putovanja. na poèetku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreæe razlièite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znaèe oholost i lakomislenost. U pomoæ pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneide i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

V pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zat o bolan, plaèan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Voða pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se mepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i èuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a voða mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Franèeska i Paolo i ptièaju o ljubavi, a pjesnik osjeæa bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Franèeska zapoèinje prièu kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog prièanja paolo pada od bola u nesvijest.

[Dacha]

Marin Držiæ - Novela od Stanca


Bilješka  o  piscu
Marin  Držiæ,  roðen  je  u  Dubrovniku  1508.,  a  pokopan  je  1567.  u  Veneciji  u  bazilici  Svetih  Ivana  i  Pavla.  Potjeèe   iz  iste  puèke  obitelji  iz  koje  je  potekao  i  Džore  Držiæ  (1461-1501).  Od  vremena  Džore   Držiæa,  obitelj  se  osiromašila,  tako  da  se  je  Marin  morao snalaziti  raznim  poslovima.  Prozvan  je Vidra,  što  govori  da  se  poput  te  životinje  znao  izmicati  svim,  u  njegovom  životu  brojnim  neprilikama.  Bio  je  Dubrovaèki  sveæenik,  orguljaš,  pjesnik  i  komedijograf.  Po  obiteljskom  je  pravu  bio  upravitelj  dviju  crkava  u  Dubrovniku,  a  upuæen  je  na  školovanje  u  Sienu,  gdje  se  ukljuèio  u  razvijeni  kazališni  život  i  upoznao  bogatu  dramsku  tradiciju. Pisao  je  ljubavne  pjesme  i  pastirske  igre  (Pjesmi  ljubavne, Mande,  Arkulin, Tirena,  Venera  i  Adon,  Plakir,  Grižula). On  u  svojim  pastoralama  unosi  realistièke  elemente.  Posveæuje  se  stvarnim  dogaðajima  i  pojedinostima,  a  sve  manje  vilama  i  pastirima.  Svojim  dramama,  zbivanjima  i  licima  dodaje  logiku  suvremenog  Dubrovnika,  èime  si  osigurava  popularnost  u  suvremenog  gledaoca  i  trajnu  vrijednost.No  najviši  je  domet  postigao  svojim  komedijama  Novela  od  Stanca,  Dundo  Maroje,  Skup  i  Tripèe  de  Utolèe,  koje  su  se  prikazivale  u  odreðenim  prigodama,  kao  za  svadbe  i  u  doba  poklada.  Tim  je  scenskim  djelima  bio  izvor  amaterskih  družina  (Pomet  družina,  Najranjasi,  Garzarija,  Družina  od  Bizara).  Sudjelujuæi  i  sam  u  organiziranju  predstava,  postao  je  središnja  liènost  dubrovaèkog  kazališnog  života.  Godine  1548.  Njegove  su  se  komedije  Pomet  i  Pjerin,  te  pastorala  Džuho  Krpeta,  tokom  vremena  izgubile.  Napisao  je  i  jednu  tragediju   Hekuba. U  komedijama  je  èesto  upotrebljavao  vulgarnu  komiku,  ali  je  ona  uvijek  duhovita  i  vesela.  Glavna  svrha  Držiæevih  komedija  je  bila  da  nasmije  publiku,  a  to  je  Držiæu  vrlo  dobro  uspjevalo.On  je  najljepša  i  najozbiljnija  ilustracija  pobjede  i  potvrde  renesansne  životnosti  na  istoènoj  obali  Jadrana,  tj.  u  hrvatskoj  kulturnoj  sferi.

Bilješka  o  djelu
Novela  od  Stanca   u  prijevodu  znaèi  šala  koja  je  uèinjenja  Stancu.  To  je  farsa  (kratka  komedija,  dramska  igra)  prvi  put  prikazana  1550  godine,  na  svadbi  Martolice  Zamanjiæa. U  svojoj  je  sažetosti  vjerojatno  stilski  najèistije  i   najsavršenije  djelo  Marina  Držiæa.   Ona  vjerno  reproducira  slike  gradskog  života  u  kasnim  noænim  satima. Nije  na  osobit  naèin  izražen  zaplet  i  sva  se  radnja  dešava    u  jednom  èinu,  no  takva  joj  kratkoæa  i  odgovara.Držiæ  se  u  Noveli  od  Stanca   koristi  opkoraèenjem  (prenošenje  iz  jednog  stiha  u  drugi),  kako  bi  grubi  jezik  smjestio  u  dvostruko  rimovani  dvanaesterac:
 VLAHO
"A  ti  gdje  s'  dosle  bio?  Kako  li  s'  od  ocu  iz  kuæe  izit  smio?   
 MIHO
''Bogme smješna  oca  imam! "  (79.  str.)

Novela  od  Stanca  zapoèinje  na  sa  tadašnjim  dubrovaèkim  govorom,  kojim  govore  Vlaho,  Miho i  Dživo,  dok  dolaskom  Stanca  poèinju  govoriti  štokavskim  govorom.Držiæ  prikazuje  suprotnost  izmeðu  starosti  i  mladosti.  Iako  on  tu  farsu  piše  u  42  godini,  stavlja  se  na  stranu  mladiæa.  Koristi  se  vulgarnim  humorom,  no  mladiæi  se  žele  samo  našaliti,  pošto  su  bile  poklade.

Fabula

Uvod
Razgovor  izmeðu  Vlahe  i  Mihe.Vlaho  i  Miho  na  ulici  u  kasnim  satima  noæi  razgovaraju  kako  im  je  dosadno  i  o  tome  kako  su  uspjeli  pobijeæi  iz  kuæa  dok    roditelji  misle  da  oni  spavaju.

MIHO
Bogme  imam  smiješna  oca!
Kuæu  mi  zatvori,  ma  ja,  kad  veèeram,
fengam  poæ  leæ  gori;  a  ja  ti  omijeram
kako  æu  se  kalat  niz  njeku  funjestru
 i,  kad  poðu  svi  spat,  obuèen  se  u  pjastru;
 èelatu  na  glavu,  brokijer  na  bedru  uèas
stavim,  a  rðavu  ovu  mièinu  na  pas,
pak  se  niz  konopac  na  ulicu  kalam,
a  mudri  moj  otac  u  odru  mni  da  sam.         "  (80.  str.)

Zaplet
Dživov  dolazak
Dolazi  Dživo  i  govori  Mhi  i  Vlahu,  da  se  spreme  vlahu  šalu  napravit. 
"DŽIVO
Nu  hod'mo  tja;
vlahu  æu  njekomu  novelu  uèinit.          "  (82.  str.)

Vrhunac
Dživo  uvjerava  Stanca  da  se  pomladio
Dživo  odlazi  Stancu,  koji  mu  ispriæa  kako  je  došao  u  grad  da  proda  jare  i  sira,  ali  ga  nitko  nije  htio  primiti  da  prespava.  Dživo  mu  je  govorio  kako  ga  shvaæa  jer  je  i  on  nekad  bio  stari  seljak,  te  se  pomladio.  Uvjerio  ga  je  da  se  i  on  može  pomladiti,  te  isprièao  kako  se  to  njemu  desilo.  Bilo  je  to  na  Ivandan,  kad  su  mu  se  pokazale  èetri  vile  te  plesale  sa  njim  i  na  kraju  ga  pomladile.  Stanac  se  silno  želio  pomladiti,  pošto  ima  mladu  ženu.

Rasplet
Maskari
Mladiæi  susreæu  maskare  seljaèki  obuèen,  koji  su  se  spremali  na  svatove,  te  ih  zamoliše  da  odglume  vile.  Oni  pristanu  i  odlaze  k  Stancu.  Vile  su  se  poèele  poigravati  sa  Stancem  prijeteæi  da  æe  ga  pretvoriti  u  pticu,  buhu  ili  strašnog  stvora.
VILA
Poð'mo  ga  junaka  u  pticu  stvoriti.
STANAC           
Neæu  moæ  bisaka  leteæi  nositi.
Nemojte,  molju  vas!         "   (92.  str.)

Kraj
Stanac  ostaje  nasamaren
Dok  se  maskari  šale  sa  Stancem,  Dživo,   Vlaho  i  Miho  preobuèeni  u  maškare,  zavežu  ga,  obriju  mu  bradu,  uzmu  kozle  i  sir  te  ostave  mu  onoliko  novca  koliko  je  to  bilo  vrijedno.  Kad  se  Stanac  osvjesti  poène  vikati  za  njima  i  tražiti  ih.

STANAC
Kozle  mi!  Bog  te  ubio!  Je  li  tko?  Pomaga'?
Prem  ti  sam  luðak  bio!  Nije  ovo  bez  vraga!
Bijedan  se  pomladio. - ostrigoše  bradu!
Haram'je  tko  bi  mnio  da  su  u  ovomem  gradu?!
Kozle  mi  uhiti!  Je  li  tko?  Drži  ga!
A,  brate,  èuješ  ti?  Poteci,  stigni  ga!                     "  (97.  str.)

Lica

STANAC
Stari  seljak  iz  istoène  Hercegovine,  koji  je  stigao  u  Dubrovnik    s  namjerom  da  proda  jedno  jare  i  nešto  sira.  No  kad  je  stigao  u  grad  niko  mu  nije  htio  dati  prenoèište.  Pošto  je  on  bio  star,  a  kod  kuæe  imao  mladu  ženu,  povjerovao  je  u  Dživovu  prièu  kako  se  pomladio. Vjerovao  je  da  æe  se  i  on  pomladiti.
DŽIVO
Ovo  smješnijega,  brate  vlaha  od  svijeta;
nije  ga  luðega  od  Rta  do  Mljeta.      "     (89.  str.)

MLADI  DUBROVÈANI
To  su  Vlaho,  Miho  i  Dživo  Pešica,  koji  su  se  željeli  u  karnevalskoj  noæi  zabaviti.  Njima  je  dosadno,  kako  i  sami  kažu  oni  su  "zahrðali",  te  se  žele  samo  zabaviti.
VLAHO
Nijes'  pratik,  još  si  mlad.
MIHO
Vidiš  li  mèinu  ovu?
VLAHO
Vidim,  sva  je  rðava.       "  (77.  str.)
Dživo  je  od  njih  trojice   najdomišljatiji.  On  je  uvijerio  Stanca  i  smislio  cijelu  šalu.
DŽIVO
Ogrn'  se  kapom  ti  i  hran'  mi  baretu;
sad  æete  viditi,  obadva  sje'te  tu.         "    (83.  str.)

Zakljuèak   

Novela  od  Stanca  je   vrlo  kratka  komedije,  što  joj  i  paše.  Nema  suvišnjeg  opisivanja  i  dosadnih  dijaloga  koji  se  èesto  nalaze  u  zapletu  komedija.  Napisano  je  ono  glavno,  tadašnji  istinski  život  i  bit  same  komedije,  sukob  mladog  i  starog  svijeta.Ritam  same  komedije  je  brz,  pa  se  i  sama  komedija  morala  odvijati  u  jednom  èinu.

[Dacha]

Antoine de Saint-Exupery - Mali Princ


Bilješka o piscu

Antoine de Saint-Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad mu je bilo èetiri godine, a sa sedamnaest  gubi mlaðeg brata. Antoine de Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu. Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Noæni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni pilot”, “Tvrðava” i alegorijsku prièu “Mali princ”. Godinu dana nakon objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god. , leteæi u izviðaèkom avionu nestaje nad Sredozemljem.

Fabula

Uvod
Upoznajemo se s djeèakom koji nam govori o svom neuspjehu sa slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije posveti neèem drugom.

Zaplet
Djeèak je nauèio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisuæu milja daleko od naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.

Vrhunac
Djeèaka budi neobièan glasiæ koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Djeèak dobro protrlja oèi i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa koji mu prièa o svojim pustolovinama.

Rasplet
Djeèak I princ prièaju , a princa pogodi munja i on se neèujno sruši(princa ugrize zmija i. on umre). Djeèak svoj doživjljaj prièa ostalima.

Mjesto radnje
Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je veèeri morao zaspati na pijesku, tisuæu milja daleko od naseljenih krajeva. Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuæa. Prinèev rodni planet je malo veæi od obiène kuæe. Taj planet se zapravo zvao asteroid B 612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i jedan ugasli koje je prije odlaska trebao oèistiti. Mali princ je poèeo posjeæivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto nauèio ili pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na skromnom ali ipak velièanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj kralj bio je još manji od prinèevog. Na drugom planetu  živio je umišljenko. Na sljedeæem planetu živio je pijanac. Èetvrti planet pripadao je poslovnom èovjeku. Taj èovjek je imao banku u kojoj je držao svoje papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo èudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo dovoljno mjesta da stane ulièna svjetiljka i njen nažigaè. Šesti planet je bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misleæi da æe jednim pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene vrhove. Nakon dugog pješaèenja doðe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ nastavi dalje i sretne skretnièara. On je imao svoju kuæicu, CITIRAM:”Osvijetljeni brzi vlak , tutnjeæi kao grom, zatrese skretnièarevu kuæicu. ”ZAVRŠEN CITAT. Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.

Vrijeme radnje
Na poèetku knjige djeèak je imao 6 godina. Djeèak je dugo živio maðu odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god. teleskopom zamijetio prinèev asteroid B 612. Princ je jednog dana 43 puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku veèer ružu stavljati pod stakleno zvono. Poslovni èovjek veæ po ne znam koji put prebrojava svoje zvijezde. Nažigaèev planet se okreæe jednom u minuti pa on mora svaku minutu paliti i gasiti uliènu svjetiljku. Princ i nažigaè su razgovarali mjesec dana. U 24 sata nažigaè je mogao vidjeti tisuæu èetristo i èetrdeset sunèevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeði s kojima si tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i neèujno. Otada je prošlo šest godina.

Likovi

Mali princ
Kad je sreo djeèaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veæi od obiène kuæe, bio je zapravo malo veæi od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT   Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo ureðivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doruèka. Posjeæivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto nauèio. Sa nažigaèem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako èudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.

Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo prièati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednolièan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Èovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je oèima nevidljivo”.

Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak velièanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa èim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao èime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiðe svoju planetu.

Poslovni èovjek
Bio je toliko zaposlen da èak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izraèunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaæao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao èega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

Tema
Prinèeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil
Ovo je djeèji roman. Prilagoðen za djecu i pomalo smješan prikaz prinèevog života.

Osnovna misao pisca
Ovo je djeèji roman. Govori o djeèaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu prièa o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno nauèio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauèi. Sreo je mnogo èudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najèudniji je bio nažigaè; on je palio i gasio uliènu svjetiljku , a buduæi da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Djeèak sa poèetka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti neèem drugom. Nauèio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju prièe oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se neèujno sruši. Djeèaka se doživljaj dojmio i on ga preprièava ostalima. Prièa je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobièno, a stariji æe tu prièu shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki èovjek koji se rodi i pred njim stoji èitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isèupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put èovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.