Lektira,pismeni i seminarski radovi...

[Dacha]

Albert Camus - Stranac
 
Bilješka o piscu:
 
Camus, Albert (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04. 01. 1960), francuski romanopisac, dramatièar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posveèuje se iskljuèivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreæi.Èitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muèi pitanje: kako pomiriti èovjekovu èežnju za vjeènošæu i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajuæi da riješi tu antinomiju, Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i velièinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja stvaralaèki akt koji tu apsurdnost porièe (“stvarati znaèi dvaput živjeti”). Camus istièe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa èistoæom krajolika; umorna i neurotièna, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost veèeri. Modernog èovjekova naziva hldnim, ciniènim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grèke, koja je “u svemu znala naæi pravu mjeru”. Ateist s dušom kršæanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti èovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
 
Likovi Camusevog Stranca jesu Mersaulte, kao glavni junak romana, Raymond, najbolji prijatelj Mersaultea, njegova mama, Celeste, vlasnica restauranta u kjem se Mersaulte hrani...
 
Radnja romana dogaða se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersaulte, mladiæ s banalnim životom bezbroja malih, beznaèajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, zapoèinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla.” Od te prve jednostavne reèenice u romanu svi dogaðaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznaèajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir koji u njemu uèestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti naèin. Jedan dogaðaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobièajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i èinilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubia tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogaðaja, osim ispitivanja i suðenja, on sadrži osjeæanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaæi nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuðen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošæu oèito je užasavanje koje èovjek pokazuje pred otkriæem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u æemu gora od života ni gora, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
 
Camusov Stranac  jest roman s poprilièno uskom usmjerenošæu, jednostavan je u svijetu punom nedokuèivosti i ravnodušnosti, dogaðaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla, svi su dogaðaji apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaultea s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjeæaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaulteovim razmišljanjem u tim trenicima.Stranc se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, veæ govori o neæem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladiæa, Mersaultea.

[Dacha]

Borislav Stankoviæ - Neèista krv
 
O piscu:
 
B. Stankoviæ (1876. -1927. ) roðen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom èaršijom I æitinskim moralom. Borislav Stankoviæ bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanðela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Neèista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovèe, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad zapoèeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stankoviæ je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
 
Kritike:
 
Stankoviæ je davao tregiène sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim oèima, ali ogorèen nakaznim æiftinskim moralom graðanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, èovjeèniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika liènosti u okvirima kojima je vezana liæna sreæa. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjeæanja, je najèešæi I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema èovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesreæni su I tragièni na isti naèin, presjeæeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jaèe sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još veæom tiranijom, pod mišljenjem èaršije I šta æe svijet reæi. U djelu Borislava Stankoviæa èovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, veæ I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrðujuæi èesto svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove liènosti optereæene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajuæi nezadovoljni donose nesreæe I prouzrokuju tragedije.
 
Tema:
 
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u poèetku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije oèeve propasti završio tragièno I bolno za njih.
 
Ideja:
 
Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemoguæenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

[Dacha]

Dante Alighieri - Božanstvena komedija
 
Ponešto o piscu:
Dante Aliaghieri roðen je 1265. u Firenzi, a umro je izmeðu 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Veæ kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela istièu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.
 
Najosnovnije crte fabule:
Dante se na polovici života naðe u šumi. Dugo luta šumom i izaðe iz nje, te doðe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zaprijeèe gepard, lav i vuèica. On krene natrag, ali doðe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i èistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a rasporeðeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.
 
Prvi Krug
U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muèe i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antièke liènosti koje su se rodile prije stvaranja kršæanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...
 
Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Èuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
 
Treæi krug
U treæem krugu muèe se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski èuvar Hada, rasèetvoruje.
 
Èetvrti krug
U Èetvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a èuva ih Pluton.
 
Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Èuva ih Flegija.
 
Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante prièa s Farinatom i Cavalcantiem.
 
Sedmi krug
Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a èuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruæe krvi, gaðaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trèe kroz šume samoubojica. U treæem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trèati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreæe Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog uèitelja i uglednog književnika, te mu on prorièe da æe biti prognan iz Firence.
 
Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bièuju ðavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku neèist. U treæem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene èasti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreæe Papu Nikolu III. U èetvrtom krugu se nalaze vraèevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a èuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaæenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trèe progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a meðu njima Dante sreæe Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijaèi nesloge, koje vrag ranjava maèem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
 
Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na èetri zone; Kain - zona izdajica roðaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobroèinitelja.
U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.
 
Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi èistilište u obliku brda.
 
Tema djela:
Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, èistilište i raj.   
 
Simbolike:
Dante - simbol grešnog èovjeka
Vergilije - simbol mudrosti i razuma
Beatrice - simbol božanske milosti i objave
mraèna šuma - simbol grešnog života
 
Struktura:
   Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.
   Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s treæim, a drugi s prvim iz sljedeæe strofe.
 
Karakterizacija likova:
Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje èišæa od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.
Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po politièkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.
Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, veæ krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar èovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati nièim osim pohlepom.
Odisej je još jedan griješnik, èija djela ovise o kutu gledanja. Opæenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junaèko djelo.
Alberigo del Manfredi je okrutan èovjek, koji je bio u stanju ubiti roðaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.
 
Mišljenje o djelu:
Djelo je tajanstveno i mistièno. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za èitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opæe kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz èovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak uèinio svoje i uèinio ovo djelo nedostupno veæini èitatelja.

[Dacha]

Homer - Odiseja

Odiseja je starogrèki ep nastao u VIII st. p.n.e. Spjevao ga je slijepac, Homer koji je živio oko 800g. p. n. e.Za njega su vezivana i niz drugih epova, šaljivi spjev “Boj žaba i miševa” i dr. djela, ali se u 18 st. pojavila sumnja u njegovu egzistenciju. Interesantni su njegovi opisi i heksametri (stihovi od 6 slogova). Vjeruje se da je “Ilijadu” napisao u ranijim a “Odiseju”, kao nastavak, u kasnijim godinama. Po Homerovim spjevovima možemo zakljuèiti kakvi su bili stari Grci.U “Odiseji” se opisuju lutanja Odiseja, grèkog junaka po završetku Trojanskog rata pri povratku na Itaku vjernoj ženi Penelopi i sinu Telenahu. Odisej je hrabar, lijep junak koji se trudi vratiti svojoj supruzi. To mu daje snage da prebrodi sve teškoæe koje mu se isprijeèe na putu.

Pored njega tu se pojavljuju i drugi likovi:
Penelopa, njegova žena koja odbija sve prosce, i kada više nije bila sigurna da je Odisej živ.
Telenah , njegov sin slièan ocu po svojo hrabrosti, naroèito nakon što ga je Atena ohrabrila da otjera sve prosce.
Atena – grèka boginja lova koja pomaže Odiseju i olakšava put koliko može.
Posejdon - grèki bog mora koji otežava put Odiseju, jer je ovaj oslijepio njegovog jednookog sina (KIKLOPA Polifema)
I dr. -Zeus, Apolon, Kalipsa…

Fabula:
Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi Odiseja oslobaðaju, te on žuri da doðe kuæi. Za to vrijeme Atena pomaže Telenahu (Odisejevom sinu) da otjera prosce njgove majke, nagovještavajuæi mu da æe otac uskoro doæi. Meðutim Posejdon razbije Odisejev brod od  obale ostrva Sherije. Tu Odisej, uz Ateninu pomoæ, sreæe Nausikoja, kæi tamošnjeg kralja, koja mu pomaže da doðe do grada. Tamo Odisej dolazi do kralja Alkonija te mu opisuje svoje doživljaje. Nakon što napokon stiže na Itaku, Penelopa ga jedva prepoznaje, a otac je presretan što vidi sina.

Mestor adnje: Istoèni i srednji dio Mediteranskog mora

Vreme radnje: Nakon završetka Trojanskog rata.
Ideja:Ideja je, po svemu upornost i da se èekanje  isplati.Da Odisej nije bio uporan da doðe do Itake, i da ga Penelopa  nije uporno i vjerno èekala nebi bili sretni.
Tema: Lutanja Odiseja i njegov povratak porodici uz pomoæ Bogova.

[Dacha]

Ivo Andriæ - Prokleta avlija


Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karaðos, zatvorenik Haim – Židov iz
      Smirne, zatvorenik Æamil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman


Sadržaj:

   Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josiæ, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je veæinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je èesto prièao dogaðaje iz svog života. Najviše je prièao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojiæa i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i sveæenika iz  Albanije koje je bilo upuæeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih sveæenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
   Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od djeèaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upuæeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuæi ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noæi odlaze u æelije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noæi nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svaðaju se te èesto dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz æelija i stvaraju male skupove gdje prièaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog èovjeèuljka Zaima koji je uvijek prièao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenèanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili èim bi on poèeo prièati.
   Sam položaj Proklete avlije bio je èudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obièno je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblaèilo, poèeo je puhati južni vjetar donoseæi zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Èuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguæe uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajuæi svaðe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karaðoz (groteskna liènost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, èak i fizièki. Napustio je školu i poèeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konaèno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuæu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doæi od kuæe do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje æe se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako æe se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Èeste su bile i pritužbe na Karaðoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
   Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tuènjava fra Petar je izabrao jedan zabaèen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva graðanina iz Bugrske koji su ga primili bez rijeèi. Fra Petar je zakljuèio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeæi dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladiæa bilo je bijelo, blijedo. Oko oèiju je imao tamne kolute. Razgovor je poèeo sam od sebe. Mladiæ se zvao Æamil. Èesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez rijeèi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak èovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Æamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je poèeo prièati. Æalim je bio èovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turèin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojèicu. Kada je djevojèica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su roðaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeðe. Kada se vraæala nazad, umrla joj je kæerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreæu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojèicom baèen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neoèekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojèici i isprièala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvaðale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu isprièala drugima. Tako je prièa došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opæe iznenaðenje udala za nekog Turèina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kæerku. Sin je bio snažan, a kæerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeæe godine. Sin koji se zvao Æamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladiæ je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turèina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Æamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i èitao knjige. Tada su poèele glasine da su Æamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se proèulo i Æamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Æamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Æamil odveden u zatvor. Karaðoz nije volio politièke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Veæ drugi dan èovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Æamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i uèinjeno. Iduæih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Æamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Æamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo poveæalo. Odjednom Æamil poène prièati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).           
   To je bila prièao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jaèi, a drugi èovjek zle sreæe i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlaði Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivaè i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katolièkog reda i gdje je zatražio utoèište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i doèekao s carskim poèastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatoèen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatoèeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to uèinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim poèastima. Dok je Æamil to prièao fra Petar ga èesto nije mogao slušati i pratiti, ali Æamil to nije ni primjeæivao. Jednog se dana Æamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Æamila došli neki èinovnici, da je došlo do svaðe i obraèuna. Ne zna se da li je Æamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar èesto razmišljao o Æamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da æe za dva dana biti osloboðen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
   I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više prièanja. Mladiæ èuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od èelika, mala njemaèka. Jedna!”

[Dacha]

Narodna pjesma Hasanaginica


Bilješka o pjesniku:
Ovo je narodna pjesma.

Vrsta pjesme:
Lirsko – epska pjesma, Balada

BALADA – je mješovita književna vrsta u kojoj se sjedinjuju lirski, epski i
      dramski elementi
Tema pjesme:
Tema pjesme je tragièna sudbina Hasanaginice

Mjesto radnje:
Južna Hrvatska

Vrijeme radnje:
Za vrijeme rata s Turcima

Kratak sadržaj:
Sve poèinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posjeæuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.
Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kuæi da ga ne èeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer æe morati ostaviti petero djece. Na to doðe njezin brat Pintaroviæ – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad æe se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao
da ima srce kameno zato jer se neæe smilovati djeci.
Kad je Hasanaginica to èula umrla je od tuge.

Glavni likovi:
Hasanaga, Hasanaginica, Pintaroviæ beg i Imotski kadija

Karakterizacija glavnih likova:
Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htjela posjeæivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.
Pintaroviæ – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…
Hasanaginica: dobra, voli djecu i muža, jadna, tragièna

[Dacha]

- Sam zloèin izgledao je ovako:
"Ni èaska više nije smio èekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajuæi za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopæe nije uložio u to ni trunka snage. Ali, èim je spusti sjekiru, nadoðe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene èaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je veæ mrtva. Oèi joj bijahu izbeèene, kao da æe iskoèiti iz duplja, a èelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grèa."

- Kao što sam veæ rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Èinilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori veæ usta, ali ipak ne vrisne nego poène polagano uzmicati natraške pred njim, gledajuæi ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajuæi glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se neèega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom èasu jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio èela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."

- Koliko god se za Raskoljnikova mora reæi da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Èak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije èak ni bio dobar s njima. Takoðer je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg èovjeka koji nije imao èasne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji oèiju od lica vrlo neugodno izneneðenog Ilje Petrovièa. Èasak su se tako gledali i èekali. Donesu vode.
- Ja sam... - poène Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru èinovnièku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petroviè zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."

   

[Dacha]

- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan èovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuæa je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom èovjeku koji je vanjštinom lièio na obrtnika, u prsluku i neèim nalik na kuænu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oèi urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoèi prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priðe stolu, poèeka èasak - za sve to vrijeme nije odvajao oèiju od njega - i polagano, neèujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Oèito je bio spreman da dugo èeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to èovijek veæ u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."

- Andrej Semjonoviè je bio cimer od Petra Petrovièa.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati  da je Sonja ukrala Lužinu novac veæ je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i  optužio ju za kraðu.
"Još je u provinciji bio èuo o Andreju Semjonovièu, svom bivšem štiæeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonoviè negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan èovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobièno ponosan. Uz to su ga vjeèito boljele oèi. Bio je prilièno meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put èak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inaèe, meðu uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaæao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonoviè bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedouèenih uobraženjaka koji u tili èas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi uèas napravili karikaturu od svega èemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno poèeo nasluæivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup èovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza èak ni u svom društvu, te da je samo ponešto èuo iz treæe ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleæe u tumaèenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavaè!"

- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Èak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor èovjeèanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao neèiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u pauèinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam èovjek? Hoæu li moæi preskoèiti zapreku ili neæu? Hoæu li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neæu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."

- Raskoljnikov je toliko oèajan svojim èinom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeæi nasred kaldrme na raskršæu i gledajuæi oko sebe, kao da od nekog oèekuje presudnu rijeè. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušæoj tami, opazi svjetinu, zaèuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i poðe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je veæ bio tvrdo naumio da æe na policiju, pouzdano je znao da æe uskoro svemu doæi kraj."

- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz raèuna i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa æeš odmah sutra morati, èim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaæam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da proèitam i kvit posla!"

- Žali za naèinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i uèini mu se da ih se nije sluèajno sjetio. Veæ mu se to uèinilo fantastiènim i èudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo uèini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim oèima..."

- Raskoljnikovu se sav život poèinje vrtjeti oko poèinjenog zloèina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on poèinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim neèega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, èak je i u nesvijest pao. - Prièat æeš mi opširnije o tome veæeras, pa æu i ja onda tebi koješta reæi. Zanima me to, zbilja. Navratit æu opet za pola sata do njega...Inaèe, upale neæe biti..."

- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tièe petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtaè, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa æe mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtaè vrlo širok, prava vreæa, neæe se izvana uopæe primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje ploèice, od kojih je željezna bila manja od drvene, èvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u èist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluèi zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajèiæem. A željeznu je ploèicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut æemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konaènim odlukama što ih je veæ bio donio. Sve su one imale jednu neobiènu osobinu: što su bivale odreðenije, to su u njegovim oèima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve muènu borbu u samom sebi, nije mogao ni na èas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom uæi u kuhinju, kad kucne èas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve veæ bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."