Skip to content

Sokobanja arrow SOKOBANJSKI FORUMarrow Kultura, Umetnost, Muzika, Film ...arrow Lektira,pismeni i seminarski radovi...
25 Oktobar, 2021, 12:47:28 pm *
Dobrodosli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.

Prijavite se korisnickim imenom, lozinkom i duzinom sesije
 
   Pocetna   Pomoc Kalendar Prijava Registracija  

Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi dole
  Stampaj  
Autor Tema: Lektira,pismeni i seminarski radovi...  (Procitano 273309 puta)
0 clanova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #20 poslato: 05 Maj, 2007, 04:11:01 pm »

- Lužin je bio ĆØovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromaÅ”nu ženu kojoj Ʀe moƦi zapovijedati, a koja Ʀe mu se za uzvrat klanjati i kleĆØiti pred njim, te mu beskonaĆØno zahvaljivati Å”to ju je izbavio iz siromaÅ”tva.
"ƈovjek je pouzdan i imuƦan, služi na dva mjesta i veƦ ima svoj kapital. Ima doduÅ”e ĆØetrdest pet godina, ali je priliĆØno ugodne vanjÅ”tine i joÅ” se može svidjeti ženama, pa i inaĆØe je noebiĆØno ozbiljan i pristojan, samo Å”to je malko mrgodan i  nekako uznosit. Ali možda se to samo tako ĆØini na prvi pogled."
"Petar PetroviĆØ je, sudeƦi bar po mnogim znacima, neobiĆØno ĆØestit ĆØovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktiĆØan ĆØovjek, ali da u mnogo ĆØemu pristaje, kao Å”to je sam rekao, "uz shvaƦanja naÅ”ih mladih naraÅ”taja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I joÅ” je Å”toÅ”ta kazao jer, ĆØini mi se, pomalo taÅ”t i voli da ga drugi sluÅ”aju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna Å”to shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduÅ”e osobito naobražen, ali da je pametan i , ĆØini se, dobar."
"ƈak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviÅ”e samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato Å”to je Petar PetroviĆØ igrao ulogu zaruĆØnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom saÅ”iveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviÅ”e novo i suviÅ”e odavalo odreĆ°enu svrhu. ƈak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedoĆØio o toj svrsi: Petar PetroviĆØ je postupao s njim nekako odveƦ obzirno i držao ga u rukama suviÅ”e oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedoĆØile su to isto, ako niĆØim drugim a ono time Å”to ih nije navlaĆØio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeƦi Petra PetroviĆØa prevladavale su svijetle i mladena- ĆØke boje. Na njemu bijaÅ”e zgodan svijetlosmeĆ° ljetni kaput, tanke hlaĆØe svijetle boje, isto takav prÅ”njak, netom kupljena fina koÅ”ulja, posve lagana batistena kravata s ružiĆØastim prugama, a Å”to je najljepÅ”e - sve je to ĆØak i pristajalo licu Petra PetroviĆØa. Njegovo lice, neobiĆØno svježe i, Å”toviÅ”e, lijepo, ionako se doimalo mlaĆ°im od ĆØetrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenĆØavali s obje strane, nalikujuƦi na dva kotleta, i vrlo se lijepo zguÅ”njavali oko glatko izbrijane blistave brade. ƈak ni kosa, uostalom tek malo progruÅ”ana, a poĆØeÅ”ljana i nakovrĆØana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smijeÅ”na niti mu je pridavala glup izraz, kao Å”to obiĆØno biva kad se nakovrĆØa kosa, jer onda ĆØovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenĆØanje. Ako je u tom priliĆØno lijepom i ozbiljnom obliĆØju i bilo neĆØeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"JunaĆØio se bio preko svake mjere i nije ni pomiÅ”ljao na to da bi se dvije siromaÅ”ne i nezaÅ”tiƦene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taÅ”tina i onaj stupanj samopouzdanja Å”to se najbolje može nazvati zaljubljenoÅ”Ć¦u u sama sebe. Petar PetroviĆØ je bio poĆØeo od niĆØega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i ĆØak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajuƦi se u zrcalu. Ali najviÅ”e je na svijetu volio i cijenio svoje novce steĆØene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednaĆØavali sa svime Å”to je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; viŔe nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, meĆ°utim, tko zna zaÅ”to, nekako zbližio, naime, nije se baÅ” zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije ĆØovjek ni mogao biti drugaĆØiji. Bio je to neobiĆØno vedar i druÅ”tven momak, dobar do prostoduÅ”nosti. DoduÅ”e, ispod te prostoduÅ”nosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. BijaÅ”e upadljive vanjÅ”tine - visok, mrÅ”av, vazda loÅ”e obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez piƦa; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo znaĆØajno joÅ” i to  Å”to ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i Å”to ga, ĆØini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skrÅ”iti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromaÅ”an i bez igdje ikoga, zaraĆ°ivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poÅ”tenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeƦi da je ĆØak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov lijeĆØnik
"Zosimov je bio visok i ugojen ĆØovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naoĆØalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao Å”irok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlaĆØe i uopƦe je sve na njemu bilo nekako Å”iroko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lanĆØiƦ na satu bijaÅ”e podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promiÅ”ljeno slobodne; svaki ĆØas izbijaÅ”e iz njega taÅ”tina, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak ĆØovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kƦi. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mrÅ”ava, ali priliĆØno zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih oĆØiju."
"BijaÅ”e to mrÅ”avo, posve mrÅ”avo i blijedo liÅ”ce, priliĆØno nepravilno, nekako uÅ”iljeno, Å”iljasta nosiƦa i brade. ƈak se ne bi moglo reƦi da je ljepuÅ”kasta, ali su joj zato plave oĆØi bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostoduÅ”no da je i nehotice privlaĆØilo ĆØovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je joÅ” jedna karakteristiĆØna crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je joÅ” gotovo kao djevojĆØica, doimala se mnogo mlaĆ°e nego Å”to je uistinu bila, tako reƦi pravo dijete, Å”to se gdjekad ĆØak i smijeÅ”no oĆØitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjeƦajna i voljela je svoju djecu, ali je takoĆ°er bila i proraĆØunata. Pristala je, ĆØak Å”to viÅ”e i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kĆØeri rijeÅ”ila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo veƦ ĆØetrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadaÅ”nje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlaĆ°a nego Å”to je uistinu bila, kao Å”to gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane saĆØuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i ĆØestit, ĆØist žar srca. Da kažemo uzgred da je oĆØuvanje svega toga jedini naĆØin da se i u starosti  ne izgubi ljepota. Kosa joj je veƦ poĆØela sijedjeti i prorjeĆ°ivati se, oko oĆØiju su joj se veƦ davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osuÅ”ili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo joÅ” divno. BijaÅ”e to slika i prilika DunjeĆØkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne Å”to je u nje strÅ”ilo. Puljherija Aleksandrova bijaÅ”e osjeƦajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do odreĆ°ene granice: mogla je dugo popuÅ”tati, na mnogo je Å”ta mogla pristati, ĆØak i na ono Å”to se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala odreĆ°ena granica poÅ”tenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeĆ°e."

- Porfirij PetroviĆØ bio je kriminalistiĆØki inspektor i na neizravan naĆØin izvlaĆØio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij PetroviĆØ je bio obuĆØen po domaƦu, u kuƦnom kaputu, u posve ĆØistoj koÅ”ulji i u izgaženim papuĆØama. Bio je to ĆØovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punaÅ”an, pa i trbuÅ”ast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podÅ”iÅ”ane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupĆØenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prƦastim nosom bijaÅ”e nezdrave, tamnožute boje, ali priliĆØno živahno i, Å”to viÅ”e, podsmjeÅ”ljivo.Bilo bi možda i dobroƦudno da nije bilo izraza oĆØiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama Å”to su treptale baÅ” kao da namiguju. Pogled tih oĆØiju nekako je ĆØudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo ĆØak i neĆØega ženskoga, te je pridavao mnogo viÅ”e ozbiljnosti nego Å”to bi ĆØovijek u prvi mah oĆØekivao."
Sacuvana
« Odgovor #20 poslato: 05 Maj, 2007, 04:11:01 pm »

 Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #19 poslato: 05 Maj, 2007, 04:09:30 pm »

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromaÅ”no graĆ°anstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromaÅ”ni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromaÅ”ni da se ne mogu ĆØak ni približno usporediti sa siromaÅ”nim pariÅ”kim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila straÅ”na žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, praÅ”ina i onaj posebni ljetni zadah Å”to je dobro poznat svakom PetrograĆ°aninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako veƦ rastrojene mladiƦeve živce. NepodnoÅ”ljiv zadah iz krĆØma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"DoduÅ”e, ta je gradska ĆØetvrt bila takva da je tu bilo teÅ”ko koga iznenaditi odjeƦom. Sijenska tržnica u blizini, mnoÅ”tvo stanovitih lokala i uglavnom
- ƈak i vlasnici velikih kuƦa koji su iznajmljivali stanove bili su siromaÅ”ni i svedeni na krajnju bijedu, Å”to se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"BijaÅ”e to majuÅ”na prostorijica, pet - Å”est koraka dugaĆØka, neobiĆØno jadna, s onim svojim žuƦkastim, praÅ”nim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viÅ”i ĆØovjek osjeƦao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako ĆØinilo da Ʀe udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokuƦstvo: tri stara stolca, priliĆØno troÅ”na, u kutu obojen stol na kojemu ležaÅ”e nekoliko bilježnica i knjiga; veƦ po tome koliko su bile zapraÅ”ene vidjelo se da ih veƦ odavna niĆØija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoƦ presvuĆØena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola Å”irine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povuĆØen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluÅ”a sve Å”to mu sugovornik priĆØa
"Usput reĆØeno, bio je neobiĆØno pristao, divnih tamnih oĆØiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamiÅ”ljenost, bolje reƦi - ĆØak u nekakav zanos, i poÅ”to dalje ne primjeƦujuƦi viÅ”e niÅ”ta oko sebe, pa i ne želeƦi niÅ”ta primijetiti. Kadikad bi samo neÅ”to promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom Å”to ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je ĆØasu znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: veƦ je drugi dan kako nije gotovo niÅ”ta okusio. Toliko je bio bijedno obuĆØen da bi se neki drugi ĆØovjek, ĆØak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izaĆ°e na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako veƦ rekosmo, klonio se svakog druÅ”tva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom neÅ”to privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo neÅ”to novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuĆ°io, nikom nije odlazio u posjete i nerado je doĆØekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedniĆØkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo ĆØemu drugome. UĆØio je mnogo, nije se Å”tedio i stoga su ga poÅ”tovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromaÅ”an i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima neÅ”to tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. VelikoduÅ”an je i dobar. Nerado iskazuje osjeƦaje i radije Ʀe biti okrutan nego da rijeĆØima iskaže Å”to mu je na srcu. InaĆØe, ponekad uopƦe nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besƦutan, u ĆØemu ide sve do neĆØovjeĆØnosti, baÅ” kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeÅ” rijeĆØi izvuƦi iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko neÅ”to smeta, niÅ”ta ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato Å”to nema duha, nego baÅ” kao da nema vremena za takve triĆØarije. Ne sluÅ”a do kraja Å”to mu govore. Nikada se na zanima za ono Å”to u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a ĆØini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve Ŕto bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko doŔao u poziciju da neŔto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"BijaÅ”e to sitna suhonjava bakica od svojih Å”ezdeset godina, živahnih i pakosnih oĆØiju, malog Å”iljastog nosa, gologlava. BjeliĆØasta, poneÅ”to progruÅ”ana kosa, bijaÅ”e joj obilato namazana uljem. Tanak i dugaĆØak vrat nalik na kokoÅ”ju nogu bijaÅ”e omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoĆØ vruƦini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki ĆØas kaÅ”ljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeÅ” dobiti para. Bogata je kao ƈifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuƦa, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naÅ”ih bilo veƦ kod nje. Samo je straÅ”na gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniÅ” pa da ti propadne zalog. Daje i po ĆØetiri puta manje nego Å”to stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspriĆØao i spomenuo, izmeĆ°u ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog ĆØasa tuĆØe i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosjeĆØno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je doŔla kod sestre baŔ u trenu kada je on joŔ bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlaĆ°a sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleÅ”kog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov juĆØer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je veƦ znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. BijaÅ”e to visoka, nezgrapna, plaÅ”ljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reƦi, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noƦ, strepila je od nje i trpjela ĆØak i batine. Stajala je neodluĆØno sa zavežljajem u rukama pred trgovĆØiƦem i njegovom ženom i pozorno ih sluÅ”ala. Oni su joj neÅ”to vrlo živahno tumaĆØili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav ĆØudan osjeƦaj nalik na silno zaprepaÅ”tenje, premda u tom susretu nije bilo niĆØeg ĆØudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromaÅ”ena obitelj prodavala je stvari, odjeƦu i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavaĆØa, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje muÅ”terije i imala veliku praksu zato Å”to je bila vrlo poÅ”tena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. OpƦenito je malo govorila i, kako veƦ rekosmo, bila je vrlo skromna i plaÅ”ljiva."
"Lizaveta pak nije iz ĆØinovniĆØkog staleža nego obiĆØna puĆØanka, stara djevojka, straÅ”no nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugaĆØkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareƦe kože, ali uvijek vrlo ĆØista. Student se pak najviÅ”e ĆØudio i smijao tome Å”to je Lizaveta svaki ĆØas trudna. -Pa kako, veliÅ” da je grdoba? - pripomene oficir.  - Jest, crna je u licu, rekao bi da je preruÅ”en vojnik, ali, znaÅ”, nipoÅ”to nije grdoba. Ima neko dobro lice i oĆØi. JoÅ” kako. Dokaz ti je Å”to se mnogima sviĆ°a. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smijeÅ”ak joj je ĆØak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviĆ°a? - nasmije se oficir. - Samo zato Å”to je ĆØudna. Nego, znaÅ” Å”to Ʀu ti reƦi. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljaĆØkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je ĆØovjek kojega Raskoljnikov sreƦe sluĆØajno u gostionici i tu zapoĆØinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"BijaÅ”e to ĆØovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i ĆØvrste graĆ°e, prosijed i dobrano ĆØelav, žut, ĆØak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijanĆØevanja, nabreklih vjeĆ°a iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oĆØi. MeĆ°utim, bilo je neÅ”to na njemu vrlo ĆØudno; u pogledu mu je blistao ĆØak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaÅ”e star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se joÅ” kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopĆØavao želeƦi oĆØito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao ĆØinovnik, ali veƦ poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta ĆØekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista neÅ”to dostojanstveno ĆØinovniĆØki. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojaĆ°eno podupirao objema rukama glavu naslanjajuƦi se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i ĆØaÅ”icu i sjedne do mladiƦa, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i teĆØno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. ƈak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baÅ” kao da nije ni on veƦ mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. ƈak mi se uĆØinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"BijaÅ”e to straÅ”no mrÅ”ava žena, tanka, povisoka i skladno graĆ°ena, joÅ” i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, diÅ”uƦi nepravilno i isprekinano. OĆØi joj bijahu užagrene kao u vruƦici, ali pogled joj bijaÅ”e oÅ”tar i ukoĆØen. Bolno se doimalo to suÅ”iĆØavo i uzbuĆ°eno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeƦe Å”to su treperile na njemu. Raskoljnikovu se uĆØini da joj nije viÅ”e od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije ĆØula ni opazila doÅ”ljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti Å”to ĆØuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - ĆØovjeka kojega ne voli.
"To ti je ĆØvrsta, razborita, strpljiva i velikoduÅ”na djevojka, ali vatrena srca, Å”to sam veƦ odavno uoĆØila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anĆ°eo, i smatrat Ʀe svojom dužnoÅ”Ć¦u da usreƦi muža, koji Ʀe se sa svoje strane brinuti za njenu sreƦu, o ĆØemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promiÅ”ljen ĆØovjek pa Ʀe, naravno, i sam uvidjeti da Ʀe mu sreƦa u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko DunjeĆØka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaÅ”e izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, Å”to se oĆØitovalo u svakoj njenoj gesti, ali Å”to inaĆØe nije oduzimalo njenim kreznjama niÅ”ta od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo ĆØak reƦi da je prava ljepotica. Kosa joj bijaÅ”e tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oĆØi gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobiĆØno dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoƦa nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je priliĆØno malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaÅ”e joj malĆØice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, meĆ°utim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaÅ”e joj svagda prije ozbiljan i zamiÅ”ljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenaĆØki, noebuzdan!"
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #18 poslato: 05 Maj, 2007, 04:08:46 pm »

F. M. Dostojevski - ZloĆØin i kazna


 Književno djelo Fjodora MihajloviĆØa Dostojevskog znaĆØajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je ĆØesto bilo osporavano, veƦ je ono mnogo znaĆØajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeƦa. Gotovo da nema pisca, kritiĆØara, povjesniĆØara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki naĆØin odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako znaĆØajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je najveĆØi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je neÅ”to nauĆØio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige veƦ najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihiĆØki svijet ĆØovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavÅ”i Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
     Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog lijeĆØnika i kĆØeri morskog trgovca, živi i Å”koluje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, sliĆØno kao i u liceju koji je pohaĆ°ao PuÅ”kin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduÅ”e ne priznaje Gogolja, ali zato svoje uĆØenike detaljno upoznaje s PuÅ”kinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnoÅ”Ć¦u te pored klalika Racinea i Corneillea ĆØita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, ĆØije Ʀemo tragove pronaƦi u stvaralaÅ”tvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
     Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz struĆØnih predmeta i stroga disciplina inženjerske Å”kole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne spreĆØavaju da se, kao i do tada, bavi književnoÅ”Ć¦u. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upuƦuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to Å”to jedino može izmijeniti svijet. On je joÅ” uvijek naklonjen romantiĆØarskoj književnosti kojoj Ʀe uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
     Dostojevski je zavrÅ”io akademiju u ĆØinu oficira, no veƦ sljedeƦe godine zatražio je otpuÅ”tanje iz vojne službe. On se osjeƦa pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno poĆØinju financijski problemi koji Ʀe ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novĆØanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaÅ”a, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem Ʀe živjeti junaci njegovih romana (ZloĆØin i kazna, Krotka).
     Ruski ĆØitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajuƦi se na rusku književnu tradiciju PuÅ”kina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuƦe naturalne Å”kole, a epistolarna mu forma dopuÅ”ta da prodire u psihiĆØki svijet svojih junaka i na nov naĆØin ispriĆØa o životu "malog ĆØovjeka" premjestivÅ”i naglasak na sa socijalne na psiholoÅ”ku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin ProharĆØin.
     RadeƦi na noveli Gospodin ProharĆØin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, ĆØlankom o siromaÅ”nom ĆØinovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac Ʀe se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (ZloĆØin i kazna, Demoni, BraƦa Karamazovi) i na taj naĆØin povezivati aktualna druÅ”tvena i politiĆØka pitanja Rusije s filozofsko-psiholoÅ”kom problematikom.
     Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psiholoÅ”kim karakteristikama. OstajuƦi vjeran svojim siromaÅ”nim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevniĆØkog gradskog života poniženih ĆØinovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etiĆØkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim greÅ”nicima", "napoleonima", o idealnom ĆØovjeku, o ženi razapetoj izmeĆ°u strasti i kajanja, o slobodi koja je ĆØovjeku muĆØna, nepodnoÅ”ljiva.
     Dostojevski zastupa naĆØela idealistiĆØke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaÅ”tva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetniĆØki ĆØin iracionalan. Njega norme i zadaci ograniĆØavaju, on se ne može i ne želi odreƦi svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsvijeÅ”Ć¦u Å”to poĆØinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokuÅ”ava prodrijeti u duÅ”u svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj graĆ°i pridaje novo znaĆØenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojeƦim anticipira buduƦe junake u ĆØijim Ʀe se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloÅ”koj formi razmiÅ”lja o druÅ”tvenim i polotiĆØkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriĆØe ĆØak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s ƈerniÅ”evskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat Ʀe je Dostojevski u liku Lužina u ZloĆØinu i kazni).
     MonoloÅ”ka forma omoguƦuje Dostojevskom da neograniĆØeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odraĆ°ene filozofske, etiĆØke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloÅ”kom suodnosu s tuĆ°im idejama i miÅ”ljenjima. Glazbena naĆØela kompozicije razvit Ʀe Dostojevski u svom romanu ZloĆØin i kazna (1866).

     U srediÅ”tu romana nalazi se lik bivÅ”eg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuĆ°enog od druÅ”tva, "poniženog i uvrijeĆ°enog", no i ogorĆØenog filozofa zloĆØinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je viÅ”e nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natĆØovjeka prema kojoj je sve dopuÅ”teno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon poĆØinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psiholoÅ”ki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su viÅ”estruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psiholoÅ”ki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleƦe se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeĆ°enih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. IsprepliƦe se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece ĆØija je buduƦnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odluĆØuje i Sonja, kƦi Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veliĆØine Sonjine žrtve, uviĆ°a i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajuƦi brak s mrskim i ograniĆØenim Lužinom da bi osigurala bratu buduƦnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini moguƦi izlaz iz situacije u kojoj se obitelj naÅ”la. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjeƦuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaƦa žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od moguƦih kompromisa s vlastitom savjeÅ”Ć¦u. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov sluĆØajno sreƦe na svom lutanju petrogradskim ulicama, a ĆØija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo sluĆØajna, veƦ neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiĆØe da uĆØini "ono".
     Neumitnost propasti veƦine tih ljudi uvjetuje neimaÅ”tina, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiĆØe Raskoljnikova na zloĆØin. Svaki od likova pokuÅ”ava naƦi svoje rjeÅ”enje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije Å”ti ih stvara veliki grad. Njihove životne priĆØe prepleƦu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muĆØi, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglaÅ”avaju bezizglednost njegove situacije, psiholoÅ”ki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zloĆØin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji ĆØak i samom Raskoljnikovu zvuĆØi kao straÅ”na parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornoÅ”Ć¦u pred sudbinom i vjerom koju ne gubi ĆØak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konaĆØne propasti.
     Sav roman protjeĆØe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutraÅ”nji kao monolog Raskoljnikova, Å”to prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
     KriminalistiĆØka fabula, koju je u ZloĆØinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etiĆØkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih druÅ”tvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i zavrÅ”ena - Raskoljnikov se kaje, odriĆØe svojih ideja o natĆØovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, ĆØita evanĆ°elje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #17 poslato: 05 Maj, 2007, 04:07:57 pm »

William Shakespeare - Romeo i Julija



Kratak sadržaj

Uvod:VeƦ u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svaĆ°i. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svaĆ°a koja zavrÅ”ava upozorenjem kneza Escala. NasluƦujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

PoĆØetak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da doĆ°e na zabavu.

Zaplet: Na zabavi Romeo susreƦe  Juliju. IzmeĆ°u njih se rodi ljubav, ĆØista i iskrena, bez ograniĆØenja koje nameƦe mržnja izmeĆ°u njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaƦa pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenĆØaju

Vrhunac: U jednoj svaĆ°i, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. ŽeleƦi osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeƦi, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuĆ°uje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjeƦaji prema Juliji prijeĆØe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemiƦa. Zbog vjeĆØne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeƦi sprijeĆØiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a Å”alje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reƦi Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleƦi da mu život bez Julije viÅ”e nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevÅ”i da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali ĆØlanovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaƦaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i ĆØistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreƦu.

SocioloÅ”ka i psiholoÅ”ka karakterizacija glavnih likova Romeo je mladiƦ iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki naĆØin žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeĆ°uje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

ā€œZublja sama
Nek od nje uĆØi sjati. Djeva ta
Na crnom plaÅ”tu mrkle noƦi sja
Ko alem kam na uhu crne žene ā€“
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, ĆØista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrÅ”i, ja Ʀu je potražit
I uz nju blagu divlju Ʀud Ʀu razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh joÅ” cvijetak tako ubav.ā€, citat, str.74

Romeo shvaƦa da je sreo sudbinu te je spreman uĆØiniti sve. Za Romea, osim Å”to je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reƦi da je poduzetan i hrabar mladiƦ.  Pun je vedrine i mladenaĆØkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromiÅ”ljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

ā€œDvije ponajljepÅ”e zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oĆØi njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oĆØi tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeƦa od sunca,
A njezine bi oĆØi na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.ā€, citat, str. 83


Julija potjeĆØe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom oznaĆØit Ʀe njen život. ShvaƦa kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviÅ”e sveta da bi joj bilo Å”to mogla biti zapreka.

ā€œIz ljute mržnje niĆØe ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog duÅ”manina!ā€, citat, str. 78

Spremna je odreƦi se svega, pa ĆØak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

ā€œRomeo, o Romeo! ZaÅ”to si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to ā€“ il ako ne ƦeÅ”,
Prisegni da me ljubiÅ”, pa Ʀu ja
PoreƦi da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da sluŔam joŔ il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je duŔmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
ā€œMontecchiā€ nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo niŔta
Što pripada muŔkarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi ā€“ ime nije niÅ”ta!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
BaÅ” tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
SaĆØuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio biƦa tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!ā€, citat, str. 84


Tema
Sjajna, ĆØudesna, neiscrpna, duboka i veliĆØanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priĆØu strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i poĆØetak najveƦe tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki naĆØin bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeĆ°uje mržnju.

MetaforiĆØnost: MetaforiĆØnost u ovom romanu uoĆØava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima izmeĆ°u Romea i Julije.

ā€œROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva ā€“
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. ā€“ SunaÅ”ce,
IzaĆ°i sada i udavi mjesec,
Å to zavidan je, smuƦen veƦ i blijed
Od bijesa Ŕto si ljepŔe ti od njega,
A služiŔ njemu. Zato nemoj njemu
Da služiŔ viŔe kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose ā€“
Odbaci je ā€“ā€œ, citat, str.82

2)ā€A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreƦu naÅ”ih duÅ”a
Å to daje nam je ovaj susret mili.ā€, citat, str.108

Najzanimljvije u romanu:
su dijelovi u romanu su prvi susret izmeĆ°u Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer oznaĆØava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savrÅ”ena i jedinstvena. Ona je viÅ”e od obiĆØne ljubavi, viÅ”e od smrti i od samog života, zato je ovaj dio znaĆØajan.
Borba izmeĆ°u Tibalda i Mercuzija takoĆ°er je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio oznaĆØava poĆØetak ove ĆØitave tragedije i sudbonosnih dogaĆ°aja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja izmeĆ°u dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteƦa ljubav koja se, prema priĆØi, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugaĆØijim okolnostima tijek ovih dogaĆ°aja krenuo prema sretnijem kraju.

ā€œLORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj ā€“ u slavlju svome gine,
BaŔ ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslaĆ°i se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jeduƦi uniÅ”tavamo tek ā€“
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. ā€“ ā€œ, citat, str.107

ā€œLORENZO. Ne ā€“ pasti može tko bez glave juri.ā€, citat, str.95
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #16 poslato: 05 Maj, 2007, 04:06:44 pm »

BiljeŔke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra roĆ°en je 1547., a umro je 1616. Bio je najveƦi Å”panjolski pripovijedaĆØ. Mladost provodi u vojniĆØkoj službi, gdje biva teÅ”ko ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici ; zbog novĆØanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem poĆØinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konaĆØno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjaĆØe. ƈim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleƦi da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo.Kad je doÅ”ao blizu vjetrnjaĆØa don Quijote uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaĆØu. Propiknuo je krilo vjetrnjace koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim dosao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odluƦio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i koĆØiju sa nekom gospoĆ°om iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmiĆØari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon Å”to je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestraÅ”ili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio koĆØiji kako bi razgovarao sa gospoĆ°om. KonjuÅ”ar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti koĆØiju, nego želi vratiti koĆØiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro naÅ”li u dvoboju maĆØevima. Svi su htjeli sprijeĆØiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

O djelu:
ZamiÅ”ljen kao satira na preživjele, ali u to doba joÅ” popularne viteÅ”ke romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piÅ”Ć¦eve intencije i postao djelom opƦeljudske vrijednosti , u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Å panjolske, dvije povijesne epohe i dvije vjeĆØne dileme ĆØovjeĆØanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. PlastiĆØno ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prozeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i danaÅ”njeg ĆØitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragiĆØne figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrednijih veƦ i jedno od najpoznatijih i najĆØitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je ĆØovjeku da ne može pobjeƦi od svarnosti.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Å panjolskoj.

Likovi:
Don Quijote: - on je glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i iÅ”ao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. PreviÅ”e je ĆØitao viteÅ”ke romane i živio je u maÅ”ti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
 
Sancho Panza: - on je Don Quijotov ŔtitonoŔa. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronoloÅ”ka tj. teĆØe svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piÅ”e in medias res tehnikom pisanja.
 
Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.



3. Don Kihot

U neko selu Manchi živio je plemiƦ po dobi pedesetih i bio je snažna rasta suhonjav i mrÅ”av. Živio je zajedno sa gazdaricom i sinovca. Prezime mu je  neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana.
Taj plemiƦ ĆØitao je puno viteÅ”kih knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te reĆØenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaÅ”e dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas brijaĆØ s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on ĆØita bolji. No naposljetku nakon tolikih viteÅ”kih knjiga sine mu neobiĆØna zamisao. Želio se preruÅ”iti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu.
PoÅ”to je u kuƦi imao pradjedovsku viteÅ”ku opremu, oĆØisti je , naĆ°e sebi koplje i konja. PoÅ”to je doslovce svaki vitez imao neobiĆØni ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmiÅ”ljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene joj ime Dulcinea od Tobosa.
Nakon Å”to je sve spremno doĆØekao izjaÅ”e on iz svoje kuƦe razmiÅ”ljajuƦi kako on joÅ”  nije pravi vitez jer joÅ” uvijek nije ovitežen, smiÅ”ljajuƦi joÅ” itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmiÅ”ljajuƦi kako Ʀe nabasati na neki otmjen dvor i kralj koji bijaÅ”e u tom dvoru Ʀe ga proglasiti vitezom.
Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiĆ°e na krĆØmu. Na vratima naiĆ°e na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaÅ”e onakvog u oklopu poboje se i poĆØnu bježati u ĆØemu ih sprijeĆØi don Quijote rekavÅ”i im da se ne trebaju bojati.
No uvidjevÅ”i da je on skrenuo s uma djevojke se poĆØevÅ”e smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastuƦi bijes. Na to izleti neki krĆØmar kad spazi don Quijotea i sam se poĆØne smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluĆØi mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraƦa neki dvoranin. KrĆØmar mu ponudiÅ”e da prespava na Å”to ga don Quijote prozove kaÅ”telanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li Å”to god pojeo skidavÅ”i mu istovremeno oklop, ali Å”ljema mu skinuti ne mogaÅ”e.
Nakon oskudnog jela otiĆ°e on do krĆØmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reĆØe da Ʀe stražariti cijelu noƦ ispred kapelice kako bi sljedeƦeg jutra bio ovitežen. KrĆØmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu.
KrĆØmar te veĆØeri dok je ovaj stražario ispred krĆØme ispripovjeda svima ostalima koji su se okupili u krĆØmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a poÅ”to je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuÅ”a pomaknuti na Å”to Ʀe ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuÅ”tenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku veƦ je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvjeÅ”Ć¦en. Tako doĆ°e i drugi mazgar ne znajuƦi Å”to se dogodilo pokuÅ”a maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa ĆØetiri kvrge na glavi. To uvidje krĆØmar i  uputi se ka mjestu dogaĆ°aja rekao je don Quijoteu da Ʀe ga istog ĆØasa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krĆØme. Nakon Å”to ga je krĆØmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krĆØme.
SljedeƦe zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini ĆØuo je jauke nekog malog djeĆØaka. Kako je bio ovitežen ĆØekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto dogaĆ°aja. Vidje on da tamo neki seljanin tuĆØe nekog mladiƦa zato Å”to mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladiƦa te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne uĆØini da Ʀe ga prema viteÅ”kim zakonima morati  napasti Å”to bi seljanina koÅ”talo glave. Seljanin naime obeƦa don Quijoteu da Ʀe platiti mladiƦa svih onih devet mjeseci Å”to mu dugovaÅ”e u realima pa don Quijote ode upozorivÅ”i ga da ako svoju dužnost ne izvrÅ”i da Ʀe ga pronaƦi.
Nakon Å”to je don Quijote otiÅ”ao seljanin nije ozbiljno shvatio Å”to mu je ovaj rekao i nastavio je tuƦi veƦ iznemoglog mladiƦa.
Dok je tako don Quoijote lutao naiĆ°e na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih do Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepÅ”a na svijetu na Å”to oni odgovore negativno jer gospoĆ°icu ne vidje. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa da je naJužnija djevojka na svijetu oni Ʀe odgovoriti da je najljepÅ”a.
To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj poÅ”to je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavÅ”i se diƦi. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu.naposljetku ga tako ispremlaƦena , naĆ°e seljak iz njegova mjesta i povede ga kuƦi.
U meĆ°uvremenu u njegovoj sobi su se dogaĆ°ale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijaĆØ te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteÅ”ke knjige koje je on ĆØitao i ĆØitavÅ”i ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zaÅ”to su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doƦi Ʀe ka razumu.
Nakon Å”to se don Quijote probudio na svoje oĆØi prvoga je ugleda svojeg susjeda siromaÅ”nog koji je bio takoĆ°er njegov prijatelj. Don Quijote mu je obeƦao da ako bude poÅ”ao sa njim kao njegov sluga i Å”titonoÅ”a da Ʀe mu osvojiti otok, a možda ĆØak i imenovati za kralja neke kraljevine koju Ʀe on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a poÅ”to je bio siromaÅ”an on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziĆ°u iz kuƦe sa bisagima i krenu na putovanje.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #15 poslato: 05 Maj, 2007, 04:06:02 pm »

Karakterizacija likova:
Don  Quijote  je na poĆØetku romana Alonso Quijano,"plemiƦ koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mrÅ”av u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi ĆØari ĆØitanja starih viteÅ”kih romana i poslije i sam,pomuƦenog uma od tolikog ĆØitanja,odluĆØi postati vitez i odlazi u pustolovine po Å panjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zraĆØe veliĆØinom.On je lud,ali to nije patoloÅ”ko ludilo,veƦ sam naĆØin njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijaÅ”ku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbaĆØen od okoline,veƦ uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne ĆØini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luĆ°ak,ali mudar i vidovit,na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraƦa Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najveƦim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraƦa razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odluĆØno umire kao Alonso Quijano.
                                         - -
                                         - -
Sancho  Panza je Don Quijoteov perjanik.FiziĆØki izgled mu je opisan vrlo Å”krto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbuÅ”inu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u buduƦnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva ĆØista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistiĆØki nastrojen,
Sancho je to napravio iskljuĆØivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fiziĆØke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebiĆØan,ne okljeva opljaĆØkati ni fratra.Sklon je citiranju malograĆ°anskih poslovica i izreka,pa ga ĆØak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te Ʀe se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da Ʀe postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja viÅ”e nego ikada,jer mu on viÅ”e niÅ”ta ne može niti želi obeƦati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijaĆØ,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krĆØmar,krĆØmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaÅ”i,glumci itd.

Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveƦ stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mjeÅ”tani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijaĆØ i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.SkrivajuƦi se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokuÅ”avaju Don Quijotea odvesti kuƦi da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam ĆØesto daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poÅ”tuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide 

Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neƦe moƦi opstati.
Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi priliĆØno podudara s viteÅ”kim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke viÅ”e a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objaÅ”njava taj postupak kao naĆØin razbijanja jednoliĆØnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi graĆ°e drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.ƈesto se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao Å”to je "nije zlato sve Å”to sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez liÅ”Ć¦a i ploda i tijelo bez duÅ”e) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek priĆØinjava da smo na ĆØistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veliĆØina,jer nam uvijek nameƦe neÅ”to drugo,ozbiljnije i Å”ire od onoga Å”to kaže. Njegove rijeĆØi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmiÅ”ljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba ĆØitati unutra,treba ĆØitati misleƦi.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko Å”irokom krugu ĆØitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U razliĆØitim vremenima sudilo se o njemu razliĆØito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog poĆØetka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo poveƦavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviÅ”e prijevoda."

BeleŔke o piscu: Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)
On je bio pisac koji je znaĆØio najviÅ”i uspon i sintezu Å”panjolskog duha i Å”panjolske stvarnosti svojega vremena.RoĆ°en je u gradiƦu Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao ĆØetvrto od sedmero djece siromaÅ”na kirurga.Tijekom rane mladosti ĆØesto je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Å kolovao se u rodnom mijestu,
Sevilli i Madridu,gdje je poĆØeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao ĆØlan pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Å panjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraƦen u Å panjolsku.Ali,ni u domovini ga nije doĆØekala sreƦa.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreƦe literaturi,no njegovi kazaliÅ”ni komadi i pjesme ne nalaze izdavaĆØa.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".UnatoĆØ popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije poluĆØilo slavu i novac kojima se on nadao.
Tada ga steĆØaj novĆØara,kod kojega je položio svoj novac,
upropaÅ”tava i dovodi u zatvor.U tamnici piÅ”e prva poglavlja "Don Quijotea" koji Ʀe biti objavljen 1605. pod naslovom "OÅ”troumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u Å”panjolsku književnost ;satiriĆØko didaktiĆØku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih meĆ°uigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteÅ”ki roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #14 poslato: 05 Maj, 2007, 04:05:23 pm »

Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot


Književna vrsta : Roman,satiriĆØki viteÅ”ki.

Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha     
Panze.

Motivi: ViteÅ”tvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opƦe druÅ”tveno stanje toga doba. 
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
                      navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
                      humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
                      posebnost i time veliĆØinu.

Problematika : Fiktivni sijet viteŔtva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Mesto radnje: Å panjolska.

Vreme radnje: 16.stoljeƦe.

Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodiÅ”nji plemiƦ Alonso Quijano.Dosadan i jednoliĆØan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuĆ°enje traži u ĆØitanju viteÅ”kih knjiga.UronivÅ”i u taj fantastiĆØni svijet,"osuÅ”i mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluĆØi obnoviti drevno viteÅ”tvo.NastojeƦi Å”to viÅ”e sliĆØiti junacima iz svojih knjiga naĆØini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivÅ”i je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se uĆØini dvorcem.GostioniĆØara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,Å”to gostioniĆØar,veliki Å”aljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiĆ°e na seljaka koji djeĆØaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

                                         - - -
                                         - - -
Don Quijote,naravno,stane na djeĆØakovu stranu i povjerujuƦi seljakovu obeƦanju,krene dalje,ne znajuƦi da je djeĆØak nakon njegova odlaska joÅ” jaĆØe kažnjen.
Zatim se susreƦe sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati ĆØast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.VideƦi pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaƦenog naĆ°e ga seljak iz njegova mjesta i povede kuƦi.
VidjevÅ”i ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijaĆØa ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spaliÅ”e knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli ĆØarobnjak uĆØinio da soba nestane.ƈinilo se da je Don Quijote doÅ”ao pameti,no potajice on nagovori siromaÅ”nog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjuÅ”ar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjaĆØa,a Don Quijoteu se uĆØine divovima te unatoĆØ Sanchovim upozorenjima kreƦe u boj.
Nedugo zatim susreƦu dva fratra,koji preplaÅ”eni pobjegnu,i koĆØiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjuÅ”ar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjuÅ”arima te se nanovo isprebijani dovuku do krĆØme gdje se o njima brine krĆØmarica,njena kƦerka i služavka.Tu se s njima naÅ”ao i mazgar s kojim je noƦu u mraku zabunom doÅ”lo do tuĆØe zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativÅ”i raĆØun,smatravÅ”i da mu to ne dopuÅ”ta viteÅ”ki red,
krĆØmar se obrati Sanchu.PoÅ”to ni on nije htio platiti pameti su ga odluĆØili privesti probisvijeti koji su se tamo naÅ”li.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlaĆØi deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobaĆ°a zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon ĆØega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi ĆØuvari ne uhvate.Don quijote Å”alje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme ĆØeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u meĆ°uvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijaĆØ krenu u potragu za njime.Kada su ga konaĆØno naÅ”li,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kuƦi.
Don Quijote,koji je u meĆ°uvremenu prizdravio,ali ne i doÅ”ao pameti,praƦen vjernim perjanikom,treƦi put kreƦe u nova uzbudljiva putovanja.                        - - -
                                         - - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluĆØi se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojĆØura ne može biti ona,
veƦ su je sigurno zli ĆØarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
MuĆØen tim mislima,Don Quijote susreƦe Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijaĆØem,odluĆØio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kuƦi.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitniĆØkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuƦu ljubaznog seljaka ĆØijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesniĆØkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenĆØanje djevojke Kiterije i bogataÅ”a po imenu Kamacho.Usred vjenĆØanja mladiƦ Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem maĆØa u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opƦe ĆØuĆ°enje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio sveƦenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon Å”to ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenĆØanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a meĆ°u najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazaliÅ”nim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odluĆØili naÅ”aliti na njegov raĆØun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili  da se ponaÅ”aju u skladu sa priĆØama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike poĆØasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava zaĆØarane Dulcineje koja Ʀe biti osloboĆ°ena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca biĆØem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopƦe iznenaĆ°enje.Ali nakon svega desetak dana napuÅ”ta svoj položaj i vraƦa se Don Quijoteu.
                                         - - -
                                         - - -
JoÅ” jednom susreƦu  Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeĆ°uje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriĆØe života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluĆØi tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u meĆ°uvremenu susreo,no vrativÅ”i se kuƦi,oboli.IzneneĆ°ujuƦe,on se odriĆØe svojih viteÅ”kih lutanja kao ludosti te,primivÅ”i posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je               
                     komplicirana zbog mnoÅ”tva raznovrsnih pustolovina
                     u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
                     puno kraƦe prepriĆØavanje ostavilo "rupe" u  ovoj     
                     fantastiĆØnoj,ali zapletenoj fabuli.
Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
VodeƦi tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069

Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #13 poslato: 05 Maj, 2007, 04:04:11 pm »

Ana Karenjina deo deveti:

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muÅ”karcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odluĆØuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureƦu lokomotivu.

ā€œ Moja ljubav postaje sve straÅ”nija i samoljubivija, a njegova se sve viÅ”e gasi i eto zbog ĆØega se razilazimo ā€œ, nastavljala jje da razmiÅ”lja. ā€œ I tu pomoƦi nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve viÅ”e i viÅ”e predaje. A on sve viÅ”e i viÅ”e hoƦe da ode od mene. Upravo, mi smo iÅ”li u susret jedno drugome sve do naÅ”e veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Aliā€¦ā€ Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuĆ°enja izazvanog miÅ”lju koja joj se odjednom javila ā€œ Kad bih ja mogla da budem bilo Å”to drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neƦu da budem niÅ”ta drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugaĆØije. Kao da ja ne znam da me on neƦe poĆØeti obmanjivati, da on ne raĆØuna sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neƦe prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije niÅ”ta lakÅ”e. Ako on, ne voleƦi me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog Å”ta ja hoƦu- to je onda ĆØak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me veƦ dugo ne voli. A gdje zavrÅ”ava ljubav, tamo poĆØinje mržnja.ā€
   Tako Anu viÅ”e ni ne doživljavamo kao greÅ”nicu veƦ kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guÅ”i prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaƦanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen povrŔni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me sluĆØajno uoĆØava u jednom  trenutku sliĆØnosti izmeĆ°u Ane i njenog brata Stjepana ĆØijim nevjerstvom i poĆØinje knjiga ali u sasvim drugaĆØijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja AleksandroviĆØa.
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u poĆØetku bori izmeĆ°u osjeƦaja prema Vronskome i Levinu ali buduƦi da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u poĆØetku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjeƦaje prema Levinu kojem pokuÅ”ava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima druÅ”tvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjeƦajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. K
Sacuvana
   

 Sacuvana
Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi gore
  Stampaj  
 
Prebaci se na:  

Pokrece MySQL Pokrece PHP Powered by SMF 1.1.9 | SMF © 2006, Simple Machines LLC
Joomla Bridge by JoomlaHacks.com
Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!

Statistika

Na sajtu su trenutno 1 gost/a i 0 clan/a.
mod_vvisit_counterDanas153
mod_vvisit_counterJuce276
mod_vvisit_counterOve nedelje153
mod_vvisit_counterOvog meseca6133