Lektira,pismeni i seminarski radovi...

[Dacha]

- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i  nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to  što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti  ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."

- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."

[Dacha]

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir.  - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

[Dacha]

F. M. Dostojevski - Zločin i kazna


 Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
     Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
     Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
     Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).
     Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.
     Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
     Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.
     Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).
     Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

     U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".
     Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
     Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
     Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

[Dacha]

William Shakespeare - Romeo i Julija



Kratak sadržaj

Uvod:Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

Početak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet: Na zabavi Romeo susreće  Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju

Vrhunac: U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić.  Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83


Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84


Tema
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Metaforičnost: Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

“ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose –
Odbaci je –“, citat, str.82

2)”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

Najzanimljvije u romanu:
su dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.
Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek –
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

[Dacha]

Bilješke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici ; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo.Kad je došao blizu vjetrnjača don Quijote uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjace koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim dosao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlućio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

O djelu:
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao pišćeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti , u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prozeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Španjolskoj.

Likovi:
Don Quijote: - on je glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
 
Sancho Panza: - on je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
 
Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.



3. Don Kihot

U neko selu Manchi živio je plemić po dobi pedesetih i bio je snažna rasta suhonjav i mršav. Živio je zajedno sa gazdaricom i sinovca. Prezime mu je  neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana.
Taj plemić čitao je puno viteških knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te rečenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaše dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas brijač s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on čita bolji. No naposljetku nakon tolikih viteških knjiga sine mu neobična zamisao. Želio se prerušiti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu.
Pošto je u kući imao pradjedovsku vitešku opremu, očisti je , nađe sebi koplje i konja. Pošto je doslovce svaki vitez imao neobični ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmišljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene joj ime Dulcinea od Tobosa.
Nakon što je sve spremno dočekao izjaše on iz svoje kuće razmišljajući kako on još  nije pravi vitez jer još uvijek nije ovitežen, smišljajući još itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmišljajući kako će nabasati na neki otmjen dvor i kralj koji bijaše u tom dvoru će ga proglasiti vitezom.
Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiđe na krčmu. Na vratima naiđe na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaše onakvog u oklopu poboje se i počnu bježati u čemu ih spriječi don Quijote rekavši im da se ne trebaju bojati.
No uvidjevši da je on skrenuo s uma djevojke se počevše smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastući bijes. Na to izleti neki krčmar kad spazi don Quijotea i sam se počne smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluči mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraća neki dvoranin. Krčmar mu ponudiše da prespava na što ga don Quijote prozove kaštelanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li što god pojeo skidavši mu istovremeno oklop, ali šljema mu skinuti ne mogaše.
Nakon oskudnog jela otiđe on do krčmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reče da će stražariti cijelu noć ispred kapelice kako bi sljedećeg jutra bio ovitežen. Krčmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu.
Krčmar te večeri dok je ovaj stražario ispred krčme ispripovjeda svima ostalima koji su se okupili u krčmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a pošto je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuša pomaknuti na što će ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuštenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku već je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvješćen. Tako dođe i drugi mazgar ne znajući što se dogodilo pokuša maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa četiri kvrge na glavi. To uvidje krčmar i  uputi se ka mjestu događaja rekao je don Quijoteu da će ga istog časa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krčme. Nakon što ga je krčmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krčme.
Sljedeće zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini čuo je jauke nekog malog dječaka. Kako je bio ovitežen čekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto događaja. Vidje on da tamo neki seljanin tuče nekog mladića zato što mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladića te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne učini da će ga prema viteškim zakonima morati  napasti što bi seljanina koštalo glave. Seljanin naime obeća don Quijoteu da će platiti mladića svih onih devet mjeseci što mu dugovaše u realima pa don Quijote ode upozorivši ga da ako svoju dužnost ne izvrši da će ga pronaći.
Nakon što je don Quijote otišao seljanin nije ozbiljno shvatio što mu je ovaj rekao i nastavio je tući već iznemoglog mladića.
Dok je tako don Quoijote lutao naiđe na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih do Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepša na svijetu na što oni odgovore negativno jer gospođicu ne vidje. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa da je naJužnija djevojka na svijetu oni će odgovoriti da je najljepša.
To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj pošto je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavši se dići. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu.naposljetku ga tako ispremlaćena , nađe seljak iz njegova mjesta i povede ga kući.
U međuvremenu u njegovoj sobi su se događale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijač te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteške knjige koje je on čitao i čitavši ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zašto su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doći će ka razumu.
Nakon što se don Quijote probudio na svoje oči prvoga je ugleda svojeg susjeda siromašnog koji je bio također njegov prijatelj. Don Quijote mu je obećao da ako bude pošao sa njim kao njegov sluga i štitonoša da će mu osvojiti otok, a možda čak i imenovati za kralja neke kraljevine koju će on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a pošto je bio siromašan on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziđu iz kuće sa bisagima i krenu na putovanje.

[Dacha]

Karakterizacija likova:
Don  Quijote  je na početku romana Alonso Quijano,"plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomućenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,već sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,već uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvećim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
                                         - -
                                         - -
Sancho  Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u budućnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,
Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obećati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,krčmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveć stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide 

Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati.
Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek nameće nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

Beleške o piscu: Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)
On je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Rođen je u gradiću Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,
Sevilli i Madridu,gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije dočekala sreća.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreće literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".Unatoč popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao.
Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,
upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

[Dacha]

Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot


Književna vrsta : Roman,satirički viteški.

Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha     
Panze.

Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba. 
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
                      navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
                      humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
                      posebnost i time veličinu.

Problematika : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Mesto radnje: Španjolska.

Vreme radnje: 16.stoljeće.

Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

                                         - - -
                                         - - -
Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju,krene dalje,ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen.
Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući.
Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kćerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,
krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući.
Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praćen vjernim perjanikom,treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.                        - - -
                                         - - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona,
već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
Mučen tim mislima,Don Quijote susreće Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladić Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili  da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
                                         - - -
                                         - - -
Još jednom susreću  Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kući,oboli.Izneneđujuće,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je               
                     komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina
                     u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
                     puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u  ovoj     
                     fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.

[Dacha]

Ana Karenjina deo deveti:

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”
   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. K