Lektira,pismeni i seminarski radovi...

[Dacha]

- Lužin je bio èovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj æe moæi zapovijedati, a koja æe mu se za uzvrat klanjati i kleèiti pred njim, te mu beskonaèno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Èovjek je pouzdan i imuæan, služi na dva mjesta i veæ ima svoj kapital. Ima doduše èetrdest pet godina, ali je prilièno ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inaèe je noebièno ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i  nekako uznosit. Ali možda se to samo tako èini na prvi pogled."
"Petar Petroviè je, sudeæi bar po mnogim znacima, neobièno èestit èovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktièan èovjek, ali da u mnogo èemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaæanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, èini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , èini se, dobar."
"Èak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petroviè igrao ulogu zaruènika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo odreðenu svrhu. Èak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedoèio o toj svrsi: Petar Petroviè je postupao s njim nekako odveæ obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedoèile su to isto, ako nièim drugim a ono time što ih nije navlaèio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeæi Petra Petrovièa prevladavale su svijetle i mladena- èke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeð ljetni kaput, tanke hlaèe svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružièastim prugama, a što je najljepše - sve je to èak i pristajalo licu Petra Petrovièa. Njegovo lice, neobièno svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlaðim od èetrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenèavali s obje strane, nalikujuæi na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Èak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a poèešljana i nakovrèana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obièno biva kad se nakovrèa kosa, jer onda èovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenèanje. Ako je u tom prilièno lijepom i ozbiljnom oblièju i bilo neèeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junaèio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštiæene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošæu u sama sebe. Petar Petroviè je bio poèeo od nièega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i èak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajuæi se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce steèene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednaèavali sa svime što je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, meðutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije èovjek ni mogao biti drugaèiji. Bio je to neobièno vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez piæa; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo znaèajno još i to  što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, èini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zaraðivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeæi da je èak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov lijeènik
"Zosimov je bio visok i ugojen èovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naoèalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlaèe i uopæe je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lanèiæ na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki èas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak èovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kæi. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilièno zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih oèiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilièno nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosiæa i brade. Èak se ne bi moglo reæi da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oèi bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlaèilo èovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristièna crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojèica, doimala se mnogo mlaðe nego što je uistinu bila, tako reæi pravo dijete, što se gdjekad èak i smiješno oèitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjeæajna i voljela je svoju djecu, ali je takoðer bila i proraèunata. Pristala je, èak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kèeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo veæ èetrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlaða nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane saèuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i èestit, èist žar srca. Da kažemo uzgred da je oèuvanje svega toga jedini naèin da se i u starosti  ne izgubi ljepota. Kosa joj je veæ poèela sijedjeti i prorjeðivati se, oko oèiju su joj se veæ davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunjeèkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjeæajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do odreðene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, èak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala odreðena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeðe."

- Porfirij Petroviè bio je kriminalistièki inspektor i na neizravan naèin izvlaèio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petroviè je bio obuèen po domaæu, u kuænom kaputu, u posve èistoj košulji i u izgaženim papuèama. Bio je to èovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupèenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo præastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilièno živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroæudno da nije bilo izraza oèiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih oèiju nekako je èudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo èak i neèega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi èovijek u prvi mah oèekivao."

[Dacha]

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno graðanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu èak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograðaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako veæ rastrojene mladiæeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krèma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska èetvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjeæom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Èak i vlasnici velikih kuæa koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugaèka, neobièno jadna, s onim svojim žuækastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši èovjek osjeæao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako èinilo da æe udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokuæstvo: tri stara stolca, prilièno trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; veæ po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih veæ odavna nièija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoæ presvuèena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povuèen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik prièa
"Usput reèeno, bio je neobièno pristao, divnih tamnih oèiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reæi - èak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjeæujuæi više ništa oko sebe, pa i ne želeæi ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je èasu znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: veæ je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obuèen da bi se neki drugi èovjek, èak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izaðe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako veæ rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuðio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je doèekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajednièkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo èemu drugome. Uèio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjeæaje i radije æe biti okrutan nego da rijeèima iskaže što mu je na srcu. Inaèe, ponekad uopæe nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besæutan, u èemu ide sve do neèovjeènosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš rijeèi izvuæi iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve trièarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a èini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih oèiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjelièasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugaèak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoè vruæini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki èas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Èifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuæa, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo veæ kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po èetiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se rasprièao i spomenuo, izmeðu ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog èasa tuèe i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosjeèno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlaða sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov juèer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je veæ znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reæi, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noæ, strepila je od nje i trpjela èak i batine. Stajala je neodluèno sa zavežljajem u rukama pred trgovèiæem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumaèili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav èudan osjeæaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo nièeg èudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeæu i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavaèa, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Opæenito je malo govorila i, kako veæ rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz èinovnièkog staleža nego obièna puèanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugaèkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareæe kože, ali uvijek vrlo èista. Student se pak najviše èudio i smijao tome što je Lizaveta svaki èas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir.  - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oèi. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviða. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je èak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviða? - nasmije se oficir. - Samo zato što je èudna. Nego, znaš što æu ti reæi. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljaèkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je èovjek kojega Raskoljnikov sreæe sluèajno u gostionici i tu zapoèinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to èovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i èvrste graðe, prosijed i dobrano èelav, žut, èak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijanèevanja, nabreklih vjeða iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oèi. Meðutim, bilo je nešto na njemu vrlo èudno; u pogledu mu je blistao èak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopèavao želeæi oèito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao èinovnik, ali veæ poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta èekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno èinovnièki. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojaðeno podupirao objema rukama glavu naslanjajuæi se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i èašicu i sjedne do mladiæa, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i teèno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Èak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on veæ mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Èak mi se uèinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno graðena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišuæi nepravilno i isprekinano. Oèi joj bijahu užagrene kao u vruæici, ali pogled joj bijaše oštar i ukoèen. Bolno se doimalo to sušièavo i uzbuðeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeæe što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se uèini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije èula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što èuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - èovjeka kojega ne voli.
"To ti je èvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam veæ odavno uoèila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anðeo, i smatrat æe svojom dužnošæu da usreæi muža, koji æe se sa svoje strane brinuti za njenu sreæu, o èemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen èovjek pa æe, naravno, i sam uvidjeti da æe mu sreæa u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunjeèka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se oèitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inaèe nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo èak reæi da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oèi gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobièno dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoæa nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilièno malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malèice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, meðutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenaèki, noebuzdan!"

[Dacha]

F. M. Dostojevski - Zloèin i kazna


 Književno djelo Fjodora Mihajlovièa Dostojevskog znaèajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je èesto bilo osporavano, veæ je ono mnogo znaèajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeæa. Gotovo da nema pisca, kritièara, povjesnièara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki naèin odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako znaèajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je najveèi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto nauèio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige veæ najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihièki svijet èovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
     Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog lijeènika i kèeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slièno kao i u liceju koji je pohaðao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje uèenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošæu te pored klalika Racinea i Corneillea èita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, èije æemo tragove pronaæi u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
     Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz struènih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne spreèavaju da se, kao i do tada, bavi književnošæu. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upuæuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantièarskoj književnosti kojoj æe uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
     Dostojevski je završio akademiju u èinu oficira, no veæ sljedeæe godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeæa pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno poèinju financijski problemi koji æe ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novèanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem æe živjeti junaci njegovih romana (Zloèin i kazna, Krotka).
     Ruski èitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajuæi se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuæe naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihièki svijet svojih junaka i na nov naèin isprièa o životu "malog èovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharèin.
     Radeæi na noveli Gospodin Proharèin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, èlankom o siromašnom èinovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac æe se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zloèin i kazna, Demoni, Braæa Karamazovi) i na taj naèin povezivati aktualna društvena i politièka pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
     Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajuæi vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevnièkog gradskog života poniženih èinovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etièkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom èovjeku, o ženi razapetoj izmeðu strasti i kajanja, o slobodi koja je èovjeku muèna, nepodnošljiva.
     Dostojevski zastupa naèela idealistièke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnièki èin iracionalan. Njega norme i zadaci ogranièavaju, on se ne može i ne želi odreæi svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješæu što poèinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj graði pridaje novo znaèenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojeæim anticipira buduæe junake u èijim æe se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotièkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i porièe èak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Èerniševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat æe je Dostojevski u liku Lužina u Zloèinu i kazni).
     Monološka forma omoguæuje Dostojevskom da neogranièeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odraðene filozofske, etièke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuðim idejama i mišljenjima. Glazbena naèela kompozicije razvit æe Dostojevski u svom romanu Zloèin i kazna (1866).

     U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuðenog od društva, "poniženog i uvrijeðenog", no i ogorèenog filozofa zloèinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natèovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon poèinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleæe se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeðenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliæe se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece èija je buduænost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odluèuje i Sonja, kæi Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan velièine Sonjine žrtve, uviða i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajuæi brak s mrskim i ogranièenim Lužinom da bi osigurala bratu buduænost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini moguæi izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjeæuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaæa žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od moguæih kompromisa s vlastitom savješæu. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov sluèajno sreæe na svom lutanju petrogradskim ulicama, a èija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo sluèajna, veæ neizbježna. To je dodatni moment koji ga potièe da uèini "ono".
     Neumitnost propasti veæine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potièe Raskoljnikova na zloèin. Svaki od likova pokušava naæi svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne prièe prepleæu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muèi, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zloèin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji èak i samom Raskoljnikovu zvuèi kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošæu pred sudbinom i vjerom koju ne gubi èak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konaène propasti.
     Sav roman protjeèe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
     Kriminalistièka fabula, koju je u Zloèinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etièkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odrièe svojih ideja o natèovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, èita evanðelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

[Dacha]

William Shakespeare - Romeo i Julija



Kratak sadržaj

Uvod:Veæ u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svaði. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svaða koja završava upozorenjem kneza Escala. Nasluæujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

Poèetak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da doðe na zabavu.

Zaplet: Na zabavi Romeo susreæe  Juliju. Izmeðu njih se rodi ljubav, èista i iskrena, bez ogranièenja koje nameæe mržnja izmeðu njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaæa pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenèaju

Vrhunac: U jednoj svaði, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeæi osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeæi, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuðuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjeæaji prema Juliji prijeèe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemiæa. Zbog vjeène ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeæi sprijeèiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reæi Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleæi da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali èlanovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaæaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i èistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreæu.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova Romeo je mladiæ iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki naèin žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeðuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uèi sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noæi sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, èista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja æu je potražit
I uz nju blagu divlju æud æu razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

Romeo shvaæa da je sreo sudbinu te je spreman uèiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reæi da je poduzetan i hrabar mladiæ.  Pun je vedrine i mladenaèkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oèi njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oèi tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeæa od sunca,
A njezine bi oèi na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83


Julija potjeèe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom oznaèit æe njen život. Shvaæa kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje nièe ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

Spremna je odreæi se svega, pa èak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne æeš,
Prisegni da me ljubiš, pa æu ja
Poreæi da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Saèuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio biæa tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84


Tema
Sjajna, èudesna, neiscrpna, duboka i velièanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu prièu strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i poèetak najveæe tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki naèin bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeðuje mržnju.

Metaforiènost: Metaforiènost u ovom romanu uoèava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima izmeðu Romea i Julije.

“ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izaði sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smuæen veæ i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose –
Odbaci je –“, citat, str.82

2)”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreæu naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

Najzanimljvije u romanu:
su dijelovi u romanu su prvi susret izmeðu Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer oznaèava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obiène ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio znaèajan.
Borba izmeðu Tibalda i Mercuzija takoðer je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio oznaèava poèetak ove èitave tragedije i sudbonosnih dogaðaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja izmeðu dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteæa ljubav koja se, prema prièi, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugaèijim okolnostima tijek ovih dogaðaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslaði se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jeduæi uništavamo tek –
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

[Dacha]

Bilješke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra roðen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveæi španjolski pripovijedaè. Mladost provodi u vojnièkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici ; zbog novèanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem poèinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konaèno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjaèe. Èim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleæi da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo.Kad je došao blizu vjetrnjaèa don Quijote uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaèu. Propiknuo je krilo vjetrnjace koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim dosao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odluæio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i koèiju sa nekom gospoðom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmièari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio koèiji kako bi razgovarao sa gospoðom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti koèiju, nego želi vratiti koèiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju maèevima. Svi su htjeli sprijeèiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

O djelu:
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao pišæeve intencije i postao djelom opæeljudske vrijednosti , u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vjeène dileme èovjeèanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastièno ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prozeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg èitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragiène figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrednijih veæ i jedno od najpoznatijih i najèitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je èovjeku da ne može pobjeæi od svarnosti.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Španjolskoj.

Likovi:
Don Quijote: - on je glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je èitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
 
Sancho Panza: - on je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teèe svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
 
Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.



3. Don Kihot

U neko selu Manchi živio je plemiæ po dobi pedesetih i bio je snažna rasta suhonjav i mršav. Živio je zajedno sa gazdaricom i sinovca. Prezime mu je  neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana.
Taj plemiæ èitao je puno viteških knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te reèenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaše dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas brijaè s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on èita bolji. No naposljetku nakon tolikih viteških knjiga sine mu neobièna zamisao. Želio se prerušiti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu.
Pošto je u kuæi imao pradjedovsku vitešku opremu, oèisti je , naðe sebi koplje i konja. Pošto je doslovce svaki vitez imao neobièni ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmišljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene joj ime Dulcinea od Tobosa.
Nakon što je sve spremno doèekao izjaše on iz svoje kuæe razmišljajuæi kako on još  nije pravi vitez jer još uvijek nije ovitežen, smišljajuæi još itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmišljajuæi kako æe nabasati na neki otmjen dvor i kralj koji bijaše u tom dvoru æe ga proglasiti vitezom.
Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiðe na krèmu. Na vratima naiðe na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaše onakvog u oklopu poboje se i poènu bježati u èemu ih sprijeèi don Quijote rekavši im da se ne trebaju bojati.
No uvidjevši da je on skrenuo s uma djevojke se poèevše smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastuæi bijes. Na to izleti neki krèmar kad spazi don Quijotea i sam se poène smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluèi mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraæa neki dvoranin. Krèmar mu ponudiše da prespava na što ga don Quijote prozove kaštelanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li što god pojeo skidavši mu istovremeno oklop, ali šljema mu skinuti ne mogaše.
Nakon oskudnog jela otiðe on do krèmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reèe da æe stražariti cijelu noæ ispred kapelice kako bi sljedeæeg jutra bio ovitežen. Krèmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu.
Krèmar te veèeri dok je ovaj stražario ispred krème ispripovjeda svima ostalima koji su se okupili u krèmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a pošto je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuša pomaknuti na što æe ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuštenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku veæ je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvješæen. Tako doðe i drugi mazgar ne znajuæi što se dogodilo pokuša maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa èetiri kvrge na glavi. To uvidje krèmar i  uputi se ka mjestu dogaðaja rekao je don Quijoteu da æe ga istog èasa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krème. Nakon što ga je krèmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krème.
Sljedeæe zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini èuo je jauke nekog malog djeèaka. Kako je bio ovitežen èekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto dogaðaja. Vidje on da tamo neki seljanin tuèe nekog mladiæa zato što mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladiæa te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne uèini da æe ga prema viteškim zakonima morati  napasti što bi seljanina koštalo glave. Seljanin naime obeæa don Quijoteu da æe platiti mladiæa svih onih devet mjeseci što mu dugovaše u realima pa don Quijote ode upozorivši ga da ako svoju dužnost ne izvrši da æe ga pronaæi.
Nakon što je don Quijote otišao seljanin nije ozbiljno shvatio što mu je ovaj rekao i nastavio je tuæi veæ iznemoglog mladiæa.
Dok je tako don Quoijote lutao naiðe na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih do Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepša na svijetu na što oni odgovore negativno jer gospoðicu ne vidje. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa da je naJužnija djevojka na svijetu oni æe odgovoriti da je najljepša.
To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj pošto je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavši se diæi. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu.naposljetku ga tako ispremlaæena , naðe seljak iz njegova mjesta i povede ga kuæi.
U meðuvremenu u njegovoj sobi su se dogaðale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijaè te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteške knjige koje je on èitao i èitavši ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zašto su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doæi æe ka razumu.
Nakon što se don Quijote probudio na svoje oèi prvoga je ugleda svojeg susjeda siromašnog koji je bio takoðer njegov prijatelj. Don Quijote mu je obeæao da ako bude pošao sa njim kao njegov sluga i štitonoša da æe mu osvojiti otok, a možda èak i imenovati za kralja neke kraljevine koju æe on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a pošto je bio siromašan on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziðu iz kuæe sa bisagima i krenu na putovanje.

[Dacha]

Karakterizacija likova:
Don  Quijote  je na poèetku romana Alonso Quijano,"plemiæ koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi èari èitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomuæenog uma od tolikog èitanja,odluèi postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zraèe velièinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,veæ sam naèin njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbaèen od okoline,veæ uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne èini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luðak,ali mudar i vidovit,na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraæa Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najveæim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraæa razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odluèno umire kao Alonso Quijano.
                                         - -
                                         - -
Sancho  Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizièki izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u buduænosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva èista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistièki nastrojen,
Sancho je to napravio iskljuèivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizièke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebièan,ne okljeva opljaèkati ni fratra.Sklon je citiranju malograðanskih poslovica i izreka,pa ga èak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te æe se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da æe postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obeæati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijaè,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krèmar,krèmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveæ stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijaè i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajuæi se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kuæi da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam èesto daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide 

Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neæe moæi opstati.
Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilièno podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao naèin razbijanja jednoliènosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi graðe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Èesto se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišæa i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek prièinjava da smo na èistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova velièina,jer nam uvijek nameæe nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove rijeèi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba èitati unutra,treba èitati misleæi.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu èitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U razlièitim vremenima sudilo se o njemu razlièito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog poèetka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo poveæavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

Beleške o piscu: Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)
On je bio pisac koji je znaèio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Roðen je u gradiæu Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao èetvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti èesto je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,
Sevilli i Madridu,gdje je poèeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao èlan pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraæen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije doèekala sreæa.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreæe literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavaèa.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".Unatoè popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije poluèilo slavu i novac kojima se on nadao.
Tada ga steèaj novèara,kod kojega je položio svoj novac,
upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji æe biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satirièko didaktièku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih meðuigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

[Dacha]

Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot


Književna vrsta : Roman,satirièki viteški.

Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha     
Panze.

Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opæe društveno stanje toga doba. 
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
                      navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
                      humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
                      posebnost i time velièinu.

Problematika : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Mesto radnje: Španjolska.

Vreme radnje: 16.stoljeæe.

Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemiæ Alonso Quijano.Dosadan i jednolièan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuðenje traži u èitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastièni svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluèi obnoviti drevno viteštvo.Nastojeæi što više slièiti junacima iz svojih knjiga naèini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se uèini dvorcem.Gostionièara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostionièar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiðe na seljaka koji djeèaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

                                         - - -
                                         - - -
Don Quijote,naravno,stane na djeèakovu stranu i povjerujuæi seljakovu obeæanju,krene dalje,ne znajuæi da je djeèak nakon njegova odlaska još jaèe kažnjen.
Zatim se susreæe sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati èast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videæi pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaæenog naðe ga seljak iz njegova mjesta i povede kuæi.
Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijaèa ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli èarobnjak uèinio da soba nestane.Èinilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjaèa,a Don Quijoteu se uèine divovima te unatoè Sanchovim upozorenjima kreæe u boj.
Nedugo zatim susreæu dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i koèiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krème gdje se o njima brine krèmarica,njena kæerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noæu u mraku zabunom došlo do tuèe zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši raèun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,
krèmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odluèili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlaèi deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobaða zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon èega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi èuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme èeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u meðuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijaè krenu u potragu za njime.Kada su ga konaèno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kuæi.
Don Quijote,koji je u meðuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praæen vjernim perjanikom,treæi put kreæe u nova uzbudljiva putovanja.                        - - -
                                         - - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluèi se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojèura ne može biti ona,
veæ su je sigurno zli èarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
Muèen tim mislima,Don Quijote susreæe Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijaèem,odluèio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kuæi.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitnièkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuæu ljubaznog seljaka èijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesnièkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenèanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenèanja mladiæ Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem maèa u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opæe èuðenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio sveæenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenèanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a meðu najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odluèili našaliti na njegov raèun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili  da se ponašaju u skladu sa prièama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike poèasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava zaèarane Dulcineje koja æe biti osloboðena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bièem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopæe iznenaðenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraæa se Don Quijoteu.
                                         - - -
                                         - - -
Još jednom susreæu  Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeðuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odrièe života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluèi tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u meðuvremenu susreo,no vrativši se kuæi,oboli.Izneneðujuæe,on se odrièe svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je               
                     komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina
                     u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
                     puno kraæe preprièavanje ostavilo "rupe" u  ovoj     
                     fantastiènoj,ali zapletenoj fabuli.

[Dacha]

Ana Karenjina deo deveti:

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odluèuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureæu lokomotivu.

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog èega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoæi nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoæe da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuðenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neæu da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugaèije. Kao da ja ne znam da me on neæe poèeti obmanjivati, da on ne raèuna sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neæe prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleæi me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoæu- to je onda èak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me veæ dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo poèinje mržnja.”
   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu veæ kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaæanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me sluèajno uoèava u jednom  trenutku sliènosti izmeðu Ane i njenog brata Stjepana èijim nevjerstvom i poèinje knjiga ali u sasvim drugaèijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandrovièa.
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u poèetku bori izmeðu osjeæaja prema Vronskome i Levinu ali buduæi da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u poèetku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjeæaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjeæajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. K