Osvajanja Stefana Dušana
Stefan Uroš IV Dušan je roðen 1308. godine. Sin je velikog vladara Stefana Deèanskog. Kao deèak živeo je od 1314. do 1320. godine u Carigradu, tamo se upoznajuæi sa visokim slojem, plemstvom, a takoreæi gordim naslednicima Rimskog Carstva. Njegovo izvanredno vojnièko umeæe je debitovalo 1329. godine, kada je pobedio ( po prvi put ) bosanskog bana Stjepana. Stefan Dušan se oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra, i iz tog braka æe dobiti jednog sina – Stefana Uroša V. Umire pod nerazjašnjenim okolnostima 1355. godine, a ne zadugo za njim i srpsko carstvo.
Vojska za vreme Nemanjiæa
Srednjevekovna vojska je imala tri roda : pešadiju, konjicu i flotu. Kako su se najvažnije bitke odigravale na kopnu (sa izuzetkom Lepanta i Harflera), to su se najviše angažovala prva dva roda vojske.
Pešadiju su u srednjevekovnoj Srbiji èinili sebri, plaæenici i siromašniji vlastelièiæi, koji bi redom dobijali èinove desetara, stotinara i tisuænika. Dok je sebre naoružavao velmoža ili vlastelièiæ, druge dve vrste pešadije bi same sebi kupovale oružje i opremu. Pešadinci su mogli biti strelci ili bi se borili prsa-u-prsa, a to su bili tzv. ljudi pod oružjem. U XIV veku su u upotrebi kod pešaka bili žièani, verižni oklopi. Od oružja bi nosili maèeve, koplja, buzdovane, sekire i sl. Ukoliko bi voða oèekivao napad, pešaci bi primili svu silinu prvog udara, a ukoliko bi napadao – bili bi uvedeni tek posle odluèujuæeg juriša konjice.
Konjica je bila odluèujuæi faktor u mnogim kampanjama širom Evrope, Male Azije i u stepama ruskih prinèeva, a najbolje je podsetiti se bitaka kao što su Kresi i Valensija. Tu su Edvard III i Crni Princ i Rodrigo Dijaz El Sid, respektivno, pokazali znaèaj konjanika i njihovu snagu. Konjica je nanosila neprijatelju najjaèi udar i najviše žrtava u prvom jurišu. U ovaj rod vojske su ulazili samo oni koji bi mogli da priušte konja, paža, odgovarajuæi oklop i oružje, a to su, u srednjevekovnoj Srbiji, bili velmože i vlastelièiæi. Njihov oklop je, za razliku od jeftinog veriža, bio u obliku velike èeliène ploèe koja je pokrivala ceo torzo. Ruke i noge su pokrivali istim ploèama manjih dimenzija, a one bi bile povezane zglobnim štitnicima. To je konjaniku omoguæavalo izvesnu pokretljivost. Nosili su i kacige (najpoznatija je bascinet, koja je svojim izgledom svojevremeno uterivala Arapima strah u kosti). Od oružja, vitezovi bi nosili duga koplja, maèeve i reðe sekire.
Bitka na Velbuždu i njene posledice
Svakom srednjevekovnom evropskom državom je indirektno upravljala vlastela; politièka, vojna i ekonomska moæ je veæinom pripadala njima. Razlog zašto posednici nisu èesto uzimali vlast iz vladarevih u svoje ruke, je ili taj što su mu bili lojalni (što je reði primer), ili zato što su imali meðusobne nesuglasice. Ta meðusobna distanciranost i netrpeljivost velmoža je davala kralju moæ nad njima. Meðutim, da bi održao ono malo lojalnosti što velmože imaju prema njemu, vladar bi nastojao da širi svoje teritorije osvajanjem, a time i teritorije vlastele. Vlastela bi bila zadovoljna plenom, a vladar bi dobio na ugledu (kao i na bogatstvu). Jedna od najvažnijih uloga vlastele se odigrala nedugo nakon bitke kod Velbužda.
Stefan Uroš III Deèanski je okupio vojsku na brdima kod Velbužda 27/28 jula, leta Gospodnjeg 6838. Povod i uzrok ovoj bici saznajemo iz sledeæeg istorijskog izvora :
A pozavidevši zlonenavisnik ðavo našem dobrom životu, u zlonaravlju podiže na nas sedam careva, da reèem: i cara grèkog Mihaila i brata njegovog Belaura, i Mihaila cara Bugara, i Basarabu Ivanka tasta mu, cara sumeð (u susedstvu) živeæih crnih Tatara i svo gospodstvo jaško i ostalu s njima gospodu. Svi ovi su prišli na nas,hoteæi po nerazumlj svojemu, proždreti nas i zemlju otaèastva našeg razdeliti sebi, u ropstvo njima predati... itd.
Iz ovoga sledi da je bitka na Velbuždu trebala da razreši dalji opstanak Srbije na Balkanu. Dakle, kako je to tekao tok ovog sudbonosnog boja?
Osvajaèka vojska se postavila na brdima kod Velbužda u ranim jutarnjim èasovima, oèekujuæi dolazak armije Stefana Deèanskog. Stefan Deèanski je, u meðuvremenu, poverio komandu nad armijom svom sinu Stefanu Dušanu, koji se i pre pokazao kao mudar i preduzimljiv vojskovoða. Kako Srbi naizgled uopšte nisu dolazili, glavnokomandujuæi Bugarsko-Vizantijskih snaga Mihailo išman je naredio povretak u logor. Tek što su rasturili bojni poredak i krenuli natrag, na bok jedinica Mihaila su udarili Dušanovi konjanici, koji su stigli u meðuvremenu i èekali grešku neprijatelja. Najvažniju ulogu su odigrali srpski strelci, koji su se postavili tako da otseku otstupnicu Bugarsko-Vizantijske vojske. Kada je Mihailo išman video da mu se armija osipa, pokušao je da pobegne natrag u Bugarsku, ali su ga Dušanovi iskusno postavljeni pešaci-strelci stigli i ubili u sedlu.
Nedugo nakon ove pobede, Dušan je pod uticajem i uz pomoæ odane vlastele iz Zete oteo vlast svom ocu. Naime, borba za presto nije dugo trajala – Dušan je opkolio Stefan Deèanskog u utvrdi Petriè. Kada ju je osvojio, oca je zatvorio u Zveèan, u kom je ovaj umro pod nerazjašnjenim okolnostima – a to je tamna strana vladavine Stefana Uroša IV Nemanjiæa.
Rat protiv Vizntije i Ugarske
Novi bugarski car, Jovan Aleksandar, nije želeo sukobe sa Srbijom, te je radi održavanja prijateljskih odnosa poèeo pregovore o tom da se orodi sa Nemanjiæima. Godine 1332. je, kao rezultat pregovora, došlo do sklapanja braka Dušana i Jelene, sestre bugarskog cara. Od tada, pa sve do Dušanove smrti, nije bilo sukoba sa Bugarskom.
Dušan puni vojnu i državnu kasu takozvanim Stonskim dohotkom, koji predstavlja ugovor o tome da æe Dubrovnik plaæati Srbiji izvesnu sumu novca, jer mu je ova ustupila oblasti Ston i Pelješac.
Veæ pred kraj Milutinove vladavine vlastela je jasno iskazivala nezadovoljstvo miroljubivom politikom prema Vizantiji. Zbog toga je Stefan Dušan odmah nakon krunisanja poslao brojne odrede preko granice, u Vizantiju, da vrše pljaèku. Nije imao drugog naèina da se nametne vlasteli osim ratnim pobedama. Zbog toga su uspešni ratni pohodi bili potrebni ne bi li se konaèno nametnuo velmožama kao snažan i preduzimljiv vladar. Doba za napad na Vizantiju nije moglo biti bolje, jer su tu nekad moænu državu sad potresali unutrašnji nemiri u upadi Turaka.
Srpska osvajaèka vojska odmah biva potpomognuta Sirgijanom, odmetnutim vizantijskim vojskovoðom, lažno optuženim za izdaju. Naime, on nudi Stefanu Dušanu svoje usluge kao vojnog zapovednika, koje ovaj srdaèno prihvata. Nakon sklapanja ovog saveza, Stefan Dušan kreæe u napad na Vizantiju. Jedan deo srpske vojske je vodio sam Sirgijan. Srbi su, bez velike borbe, osvojili na jednoj strani Ohrid, a na drugoj Strumicu. Sirgijan je zauzeo Kostur i još neka mesta na albanskoj granici. Pobedonosna srpska vojska stiže i pod sam Solun. Namesnik ovog grada je imao sklonosti ka predaji. Solun bi brzo pao da Andronik III, car Vizantije, nije poslao izvesnog Sfrancesa, koji se Dušanu predstavio kao vizantijski prebeg. Naime, Sfrances stupa u Sirgijanovu službu, ali ga ubrzo ubija u zaesdi i beži za Solun. Sirgijanovi Grci su nedugo zatim poèeli da napuštaju Stefana Dušana, i da se vraæaju Androniku III. Videæi da bez njihove pomoæi ne može da osvoju Solun, Stefan Dušan 26. avgusta postiže mirovni sporazum, ali i sklapa savez sa vizantijskim monarhom. Srbija je tim sporazumom morala da vrati odreðene teritorije, ali je zadržala Ohrid, gde se nalazilo sedište ohridske arhiepiskopije.
Još jedan razlog za sklapanje mira je upad Karla Roberta i bosanskog bana u Severnu Srbiju. Ovi vladari su želeli da iskoriste odsuststvo Dušanove vojske u ovom delu Srbije i da mu otmu teritorije. Ugarski vladar i ban Bosne nisu znali da je Stefan Dušan zakljuèio mir i sklopio savez sa Andronikom III i da im, potpomognut vizantijskim odredom, hita u susret. Kada je èuo da se združeni Srbi i Vizantinci približavaju, Karlo Robert je odustao od daljeg pohoda. Ugri su krenuli da se povlaèe preko Save. Bez veæih okršaja, Stefan Dušan je uspeo da povrati Maèvu, ali je Beograd ostao u rukama ugarske države.
Osvajanja kao posledica graðanskog rata u Vizantiji
Od 1335. do 1340. godine kralj Stefan Dušan ne vodi ratove. U to vreme, Srbija je prolazila kroz krizu. Naime, Dušan je imao porodiènih problema i razmišljao je o eventualnom povlaèenju. Takoðe se nosio mišlju da se sa svojom ženom, kraljicom Jelenom, raziðe, jer nisu imali dece. Godina 1340. je bila teška, jer se kralj Dušan ozbiljno razboleo, i sve je upuæivalo na to da æe uskoro izdahnuti. Baš taj trenutak je izabrao Dušanov velikaš i vojskovoða Hrelja, da izda svog sizirena i preðe Vizantincima. Ovaj velmoža je pripojio Vizantiji Makedoniju, kojom je upravljao. Makedonija je bila veoma znaèajna oblast, sa tri jaka utvrðena grada, meðu kojima je najznaèajniji bio Strumica. Kako je Hreljino izdajstvo moglo da znaèi da Andronik III, car Vizantije, sprema udar na Srbiju, Stefan Dušan je pokrenuo pregovore sa Venecijom, u kojima ih je molio za pomoæ u brodovima, ukoliko doðe do rata sa Vizantijom. Ovaj potez srpskog vladara izaziva posebnu pažnju jer se oko Srbije steže obruè, u kom je na severu opasnost od Ugara uvek spremnih za napad, a na jugu Vizantija koja naglo jaèa osvajajuæi Tesaliju i Epir. Meðutim, u odsudnom trenutku umire car Andronik III. Njegova smrt je pogodovala Stefanu Dušanu, jer je ona zaustavila jaèanje Vizantije i omogiæila teritorijalno širenje Srbije ka jugu.
Nakon smrti Andronika III, na Vizantijski presto je trebao da doðe njegov sin Jovan V Paleolog. Kako je on bio maloletan, trebalo je izabrati regenta koji æe upravljati državom do Jovanovog punoletstva. Za regenta je trebalo da bude izabran Jovan Kantakuzin, vojskovoða i prijatelj preminulog cara. Ali, imao je moæne neprijatelje u majci Jovana V, carici Ani Savojskoj i u Aleksiju Apokavku, koji æe kasnije biti izabran za regenta carstva. Jovan Kantakuzin je praktiæno proteran iz Carigrada. Nedugo nakon izgnanstva, proglašava se carem, i tad izbija graðanski rat u Vizantiji. Leta 1342., Kantakuzin je bio cak primoran da bezi iz Vizantije, a pribežište nalazi u Srbiji gde sklapa savez sa Stefanom Dušanom. Njih dvojica zajedno kreæu u pohod na Vizantiju, u kom osvajaju Voden, Strumicu i Melnik, a vraæaju Tesaliju i Epir. Oslabljeni, Romeji nude Stefanu Dušanu sve gradove zapadno od Hrisopolja ( izuzev Soluna ), pod uslovom da izda Jovana Kantakuzena, meðutim Dušan ne pristaje na ovaj oèajnièki predlog. Godine 1343., kralj Dušan ponovo kreæe na grad Ser. Naime, to je pokušao i prethodne godine ali je doživeo neuspeh. Meðutim, ubrzo dolazi do razilaženja srpskog kralja i samozvanog cara Vizantije. Od tada, Dušan osvaja Kroju, najvažniji grad u Severnoj Albaniji.
U proleæe 1344. godine, Stefanu Dušanu stiže vest o uništenju turske flote, i da æe oko tri stotine Agarjana proæi kroz Trakiju. Tad rešava da ih presretne i uništi. Za taj posao je odredio vojskovoðu Preljuba Danojliæa, kome je dodelio izvestan broj konjanika. Dušanov vojskovoða je opkolio Turke na jednom brdu. Kako nije mogao da sa teško oklopljenom konjicom jurne uz strmine brda, naredio je da vojnici sjašu. U tome se krila kobna greška. Naime, lako oklopljeni, brži i okretniji Turski vojnici su se sjurili niz brdo, prošli vojnike i uzeli im slabo èuvane konje. Sa konjima, Turcima nije bilo teško da poraze nesreæne Dušanove ratnike.
Sukobi Dušana i bosanskog bana Stevana II
Kako je Venecija odbila da Dušanu ustupi brodove potrebne za opsadu Carigrada sa mora, on privremeno zatišje i predah u ratovanju koristi za sreðivanje unutrašnjih prilika i donošenje Zakonika koji je proglašen važeæim na državnom saboru 1349. godine. Meðutim, do novih sukoba dolazi sa bosanskim banom Stevanom II Kotromaniæem. Naime, kako je Ugarski kralj Ludvig sa Dušanom sklopio mir ( kako bi bez bojazni od Srbije mogao da napadne Napuljsku kraljevinu ), bosanski ban je poèeo da strahuje da æe Stefan Dušan sada moæi od njega da traži da Srbiji vrati Hum. Ban je želeo da izgradnjom jednog utvrðenja na ušæu Neretve uèvrsti svoj položaj u Humu, pa je stoga od Venecije zatražio vojnu pomoæ u floti ako bude imao smetnji sa Dušanove strane. Meðutim, Italijani nisu nikako mogli da odobre izgradnju tog utvrðenja, jer su znali da bi to odmah dovelo do rata izmeðu Srbije i Bosne, pa su se dali u posredništvo izmeðu bana i Stefana Dušana. Ali, kako su bosanske èete sve èešæe upadale na srpsku teritoriju, to je konaèno u jesen 1350. godine srpski car pokrenuo svoju moænu armiju na Bosnu Istorijski izvori ( Mavro Orbin ) kažu da je Dušan imao pedeset hiljada konjanika i trideset hiljada pešaka, te ban Stevan II ni u jednom momentu nije verovao da se može suprotstaviti srpskoj vojsci, o èemu nam govori i èinjenica da je sebi još pre, u Dubrovniku, osigurao utoèište ukoliko bi morao da beži iz Bosne. Stefan Dušan je brzo napredovao ne nailazeæi na neki veæi otpor, pa je uskoro opkolio grad Bobovac. Tada se mnoštvo bosanske vlastele pridružilo Stefanu Dušanu, jer su oèigledno bili nezadovoljni dotadašnjom vladavinom bana Stevana. Iako se Bobovac održao, srpska vojska je nastavila da pleni i pustoši po Bosni. Nedugo zatim, Dušanova vojska preko Duvljanskog polja dolazi do Cetine i prelazi u humsku zemlju. U tom trenutku je Stefan Dušan želeo da izgladi odnose sa banom, i predložio je da to uèini time što æe svoga sina uroša oženiti banovom æerkom Jelisavetom. Ban je odbio ovaj velikodušni predlog i neprijateljstva su nastavljena. Meðutim, pohod je morao naglo biti prekinut jer su iznenada stigle nepovoljne vesti iz Makedonije, gde je Kantakuzin pokrenuo žestoku ofanzivu pokušavajuæi da povrati sve one gradove koje je Stefan Dušan do tad bio osvojio. Kako je Vizantinac imao od samog poèetka svoje kampanje dosta uspeha, srpski suveren je morao odmah da pohita ka južnim granicama ne bi li preokrenuo po njega nepovoljnu situaciju. Kako je nakon Dušanovog odlaska iz Huma ban Stevan II Kotromaniæ ponovo zauzeo svu izgubljenu zemlju, ova kampanja cara Srbije se završila neuspehom.
Poslednje godine vladavine Stefana Dušana
Kako je Dušan bio zauzet vojevanjem u Bosni i opsadom grada Bobovca, to je iskoristio Jovan Kantakuzin da uz pomoæ Sulejmana, sina emira Orhana, a brata buduæeg sultana Murata, i oko dvadeset hiljada njegovih Turaka osigura svoju vlast nad Solunom i da od Stefana Dušana preotme i osvoji neke gradove u Južnoj Makedoniji.
Kako je srpski car i sam nameravao uskoro da napadne Carigrad, dolazi u kontakte sa emirom Orhanom i pregovara o ženidbi Orhanovog sina sa njegovom kæeri, stoga mu Orhan šalje bogate darove i svoje poslanstvo, koje je napao, poharao i pogubio despot Niæifor iz Kantakuzinovog tabora. Uz pomoæ svojih plaæenika, Turaka Osmnlija, Jovan Kantakuzin zauzima grad Ber. Pad Bera Srbima je dosta teško pao, jer je to bila snažna utvrda sa dobrim geo-strategijskim položajem, kao i sa pozamašnom posadom od hiljadu i pet stotina konjanika ( srpskih vitezova i nemaækih plaæenika ). U padu Bera, znaèajnu ulogu je igrala i izdaja grèkog stanovništva. Posle gubitka ovog grada, Srbi uviðaju da meðu grèkom populacijom u carstvu ima sve više pritajenih simpatizera Jovana Kantakuzina; èak je i postojala jedna grupa grèkih plemiæa u Skoplju koja je otvoreno pozivala Kantakuzina da mu predaju grad. Posle Bera, pali su i Voden, Ostrovo i Notija, nakon èega Kantakuzin kreæe u pohod na Tesaliju. U oviru te kampanje, prvo je naišao na Serviju, grad na ulazu u Tesaliju. Ovo utvrðenje bilo je teško osvojivo, na vrhu grebena sa trostrukim zidovima. Dušanov istaknuti velmoža Preljub Danojliæ je uspeo odbraniti grad sa samo pet stotina boraca, mada je grèko stanovništvo bilo spremno da odmah grad preda Jovanu Kantakuzinu.
Nakon što je saznao za stav grèkog višeg sloja u Skoplju i za pad Vodena, Stefan Dušan se pojavio u sred zime, kada mu se protivnici nisu nadali, sa dovoljno snažnom vojskom pred kapijama Soluna, èime je iznenadio Vizantince i naterao ih na pregovore. Ispred Soluna sastala su se tri cara : srpski car Stefan Dušan, i dva vizantijska monarha Jovan Kantakuzin i Jovan V Paleolog. Dušan je od Kantakuzina zahtevao da mu vrati osvojene gradove, a Jovan Paleolog je predložio Stefanu Dušanu zajednièku vojnu akciju protiv nezakonitog samozvanog cara Jovana Kantakuzina, što je ovaj i prihvatio. Dušan je prvo povratio Voden i Ber, nakon èega Jovan Paleolog osvaja Jedrene i veæi deo oblasti sina Jovana Kantakuzena, Matije. Matija se povlaèi u utvrðenje u kome se trebao držati dok mu otac ne pošalje pomoæ. Ona se sastojala od deset hiljada osmanlijskih lakih konjanika, koje je Jovan Kantakuzin ``platio`` davanjem grada Cimpe na Galipolju njima na upravu. Mladi car Jovan V traži pomoæ od cara Dušana i Bugarskog Jovana Aleksandra, koju i dobija. Godine 1352., neoèekivano dolazi do okršaja kod Dimotike izmeðu osmanlijskih plaæenika i srpskih, bugarskih i romejskih saveznika, koji su pretrpeli jedan od najtežih poraza u ovom ratu. Posledica ovog debakla je uèvršæivanje Turaka na Balkanu. Stefan Dušan je uvideo opasnost od Turaka po Evropu, te je od pape zatražio titulu kapetana krstaškog rata koji æe papa Inoæentije VI podiæi protiv Turaka. Skriveni cilj ovog predloga je osvajanje Carigrada. Zauzvrat, nudi papi uniju sa katolièkom crkvom, èime je hteo da se osigura od napada drugih katolièkih zemalja, naroèito Ugarske.
Papa prihvata ovaj predlog, ali za kapetana postavlja Ludviga I, kralja Ugarske. Ludvig svoj položaj koristi ne za podizanje krstaškog rata, veæ za uznemiravanje Srbije.
U jeku ovih burnih dogaðaja, i sa neostvarenim i nedovršenim planovima, pod nerazjašnjenim okolnostima, Stefan Uroš IV Dušan umire, ostavljajuæi svoju veliku državu koja još nije bila dovoljno stabilna da bi mogla da se nosi sa nemirnim vremenima koja su dolazila.
Literatura
1. Konstantin Jirièek. Istorija Srba. ( 1864 ), knjiga I, str. 211 - 236.
2. Vladimir Æoroviæ. Istorija Srba ( 1921 ), str. 201 - 215.
3. Momir Joviæ, Kosta Radiæ. Srpske zemlje i vladari ( 1955 ), str. 68 - 80.
4. Radoš Ljušiæ. Srpske Dinastije ( 2001 ), 46 – 49.
5. John Matthews, Bob Stewart. Warriors of Christendom ( 1998 ), Chapters I and II.
6. Ðorðe Radojèiæ. Antologija stare srpske književnosti ( 1960 ), str. 90 – 92.
7.
www.rastko.org.yuIzvor: Wikipedia